DAN PLANETA ZEMLJE

 

RAČUNALA
SPORT I GLAZBA
OSTALO
 

KRIPTOGRAFIJA

1. Klasična kriptografija


Kriptografija je znanstvena disciplina koja se bavi proučavanjem metoda za slanje poruka u takvom obliku da ih samo onaj kome su namjenjene može pročitati. Sama riječ kriptografija je grčkog podrijekla i znači tajnopis.
Neki elementi kriptografije bili su prisutni već kod starih Grka. Naime, Spartanci su u 5. stoljeću prije Krista upotrebljavali napravu za šifriranje zvanu skital. To je bio drveni štap oko kojeg se namotavala vrpca od pergamenta, pa se na nju okomito pisala poruka. Nakon upisivanja poruke, vrpca bi se odmotala, a na njoj bi ostali izmješani znakovi koje je mogao pročitati samo onaj tko je imao štap jednake debljine.



Osnovni zadatak kriptografije je omogućavanje dvjema osobama (zvat ćemo ih pošiljalac i primalac) da komuniciraju preko nesigurnog komunikacijskog kanala (telefonska linija, računalna mreža, ...) na način da treća osoba (njihov protivnik) ne može razumjeti njihove poruke. Poruku koju pošiljalac želi poslati primaocu zvat ćemo otvoreni tekst (engl. plaintext). To može biti tekst na njihovom materinjem jeziku, numerički podatci ili bilo što drugo. Pošiljalac transformira otvoreni tekst koristeći unaprijed dogovoreni ključ. Taj postupak se zove šifriranje, a dobiveni rezultat šifrat (engl. ciphertext) ili kriptogram. Nakon toga pošiljalac pošalje šifrat preko nekog komunikacijskog kanala. Protivnik prisluškujući dozna sadržaj šifrata, ali ne može odrediti otvoreni tekst. Za razliku od njega, primalac koji zna ključ kojim je šifrirana poruka može dešifrirati šifrat i odrediti otvoreni tekst.


Za razliku od dešifriranja, kriptoanaliza ili dekriptiranje je znanstvena disciplina koja se bavi proučavanjem postupaka za čitanje skrivenih poruka bez poznavanja ključa. Kriptologija je pak grana znanosti koja obuhvaća kriptografiju i kriptoanalizu.
Kriptografski algoritam ili šifra je matematička funkcija koja se koristi za šifriranje i dešifriranje (općenito, radi se o dvije funkcije, jednoj za šifriranje, a drugoj za dešifriranje). Njezini argumenti su ključ i otvoreni tekst, odnosno ključ i šifrat. Skup svih mogućih vrijednosti ključeva zovemo prostor ključeva. Kriptosustav se sastoji od kriptografskog algoritma, te svih mogućih otvorenih tekstova, šifrata i ključeva.

Kriptosustave obično klasificiramo s obzirom na sljedeća tri kriterija:
1. Tip operacija koje se koriste pri šifriranju
Imamo podjelu na supstitucijske šifre u kojima se svaki element otvorenog teksta (bit, slovo, grupa bitova ili slova) preslikava u neki drugi element, te transpozicijske šifre u kojima se elementi otvorenog teksta permutiraju. Npr. ako riječ TAJNA šifriramo u XIWOI, načinili smo supstituciju, a ako je šifriramo u JANAT, načinili smo transpoziciju. Postoje također i sustavi koji kombiniraju ove dvije metode.
2. Način na koji se obrađuje otvoreni tekst
Ovdje razlikujemo blokovne šifre, kod kojih se obrađuje jedan po jedan blok elemenata otvorenog teksta koristeći jedan te isti ključ K, te protočne šifre (engl. stream cipher) kod koji se elementi otvoreg teksta obrađuju jedan po jedan koristeći pritom niz ključeva (engl. keystream) koji se paralelno generira.
3. Broj ključeva koji se koristi
Ovdje je osnovna podjela na simetrične kriptosustave i kriptosustave s javnim ključem. Kod simetričnih ili konvencionalnih kriptosustava, ključ za dešifriranje se može izračunati poznavajući ključ za šifriranje i obratno. U stvari, najčešće su ovi ključevi identični. Sigurnost ovih kriptosustava leži u tajnosti ključa. Zato se oni zovu i kriptosustavi s tajnim ključem. Kod kriptosustava s javnim ključem ili asimetričnih kriptosustava, ključ za dešifriranje se ne može (barem ne u nekom razumnom vremenu) izračunati iz ključa za šifriranje. Ovdje je ključ za šifriranje javni ključ. Naime, bilo tko može šifrirati poruku pomoću njega, ali samo osoba koja ima odgovaraju ključ za dešifriranje (privatni ili tajni ključ) može dešifrirati tu poruku. Ideju javnog ključa javila se 1976. godine (prvi su je javno iznijeli Whitfield Diffie i Martin Hellman) zbog potrebe razmjenjivanja ključeva za simetrične kriptosustave putem nesigurnih komunikacijskih kanala.
Sada ćemo dati nekoliko općih napomena o kriptoanalizi. Osnovna pretpostavka kriptoanalize je da kriptoanalitičar zna koji se kriptosustav koristi. To se zove Kerckhoffsov princip, po Nizozemcu Augustu Kerckhoffsu (1835-1903), autoru važne knjige "La Cryptographie militaire" (Vojna kriptografija). Naravno, ova pretpostavka u konkretnom slučaju ne mora biti točna, ali mi ne želimo da nam sigurnost kriptosustava leži na "klimavoj" pretpostavci da naš protivnik ne zna koji kriptosustav koristimo. Čak ukoliko kriptoanalitičar treba provjeriti nekoliko mogućih kriptosustava, time se kompleksnost procedure bitno ne mijenja. Dakle, mi pretpostavljamo da tajnost šifre u potpunosti leži u ključu.
Razlikujemo četiri osnovna nivoa kriptoanalitičkih napada.
1. Samo šifrat
Kriptoanalitičar posjeduje samo šifrat od nekoliko poruka šifriranih pomoću istog algoritma. Njegov je zadatak otkriti otvoreni tekst od što više poruka ili u najboljem slučaju otkriti ključ kojim su poruke šifrirane.
2. Poznat otvoreni tekst
Kriptoanalitičar posjeduje šifrat neke poruke, ali i njemu odgovarajući otvoreni tekst. Njegov zadatak je otkriti ključ ili neki algoritam za dešifriranje poruka šifriranih s tim ključem.
3. Odabrani otvoreni tekst
Kriptoanalitičar je dobio privremeni pristup alatu za šifriranje. Tako ima mogućnost odabira teksta koji će biti šifriran, te dobiti njegov šifrat. Ovaj napad je jači od prethodnoga.
4. Odabrani šifrat
Kriptoanalitičar je dobio pristup alatu za dešifriranje, pa može odabrati šifrat, te dobiti odgovarajući otvoreni tekst. Ovaj napad je tipičan kod kriptosustava s javnim ključem.
(5.) Potkupljivanje, ucjena, krađa i slično
Ovaj napad ne spada u kriptoanalizu, ali je vrlo efikasan i često primjenjivan.


KRATKI PREGLED POVIJESTI KRIPTOGRAFIJE

Oko 1900 g. pr. Kr.

Egipatski pisar upotrebljavao je izvanstandardne hijeroglife u natpisima.

Oko 1500. g. pr. Kr.

Mezopotamijska ploča sadrži kodiranu formulu za pravljenje premaza za lončariju.

Od 500.-600. g. pr. Kr.

Hebrejski pisari su kod zapisivanja Knjige Jeremije koristili jednostavnu zamjenu znakova po principu obrnute abecede, nazvanu Atbash. Atbash je bio jedan od rijetkih skupova znakova u to vrijeme.

Oko 487.g. pr. Kr.

Grci su upotrebljavali napravu zvanu nebeski rep- stup oko kojeg je bio zamotan dugačak, uzak komad kože na koji se pisalo. Koža se zatim skidala i nosila kao pojas. Vjerojatno je primatelj pojasa imao odgovarajući stup a ispisani stup bi ostavio kod kuće (predpostavlja se da bi upotreba nebeskog repa mogla biti mit).

Od 50.-60.g. pr. Kr.

Julije Cezar je koristio jednostavnu zamjenu običnom abecedom (pomićući slova za određeni iznos) u vladim komunikacijama. Ovi znakovi su bili slabiji od Atbasha, ali u to vrijeme kad su ljudi i onako malo čitali, bili su dovoljno dobri. Također je koristio prevođenje latinskih slobva u grčka i brojne druge znakove.

Od 0.-400. g.

Kama Sutra Vatsayana uvrštava kriptografiju kao 44. i 45. od 64 umijeća koje bi muškarci i žene trebali prakticirati. Prvi dio, treće poglavlje ispisuje 64 umijeća i počinje sa riječima: Čovjek bi trebao proučavati Kama Sutru i umijeća i znanosti njoj podređene. Čak i mlade djevojke bi trebale učiti Kama Sutru prije braka i za vrijeme uz dopuštenje supruga.U tom popisu umijeća 44. i 45. su : Umijeće razumijevanja pisanja u znakovima i pisanje riječi na osobit način. Umijeće govorenja tako da se promijeni oblik riječi.

Oko 200. g.

Tzv. Leidenov papirus koristi tajne znakove da bi sakrio najznačajnije djelove važnih magičnih recepata.

Od 725.-790.g.

Abu Abd al- Rahman al Khalil ibn Ahmad ibn Amnibn Tammam al Farahidi al Zadi al Yahmadi je napisao (sada izgubljenu) knjigu o kriptografiji, za bizantskog cara.
Njegovo riješenje se temeljilo na poznatom tekstu na početku poruke – standardna kriptografska metoda korištena čak i u 2. svjetskom ratu.

855. g.

Abu Bakr Ahmad ben `Ali ben Wahshiyya an Nabab je objavio nekoliko znakovnih abeceda koje su se tradicionalno upotrebljavale za magiju.

?

Nekoliko dokumenata sa kodiranim tekstovima su preživjeli Gaznaridovu vladu osvojene Perzije, a jedan kronologičar kaže da su visoki službenici bili snabdjeveni osobnim znakovima prije nego što bi otišli u slijedeće odredište. Ali opći nedostatak kontinuiteta islamskih zemalja i nemogućnost da se uspostavi stalna civilna služba i stalne ambasade u drugim zemljama su onemogućavale široku upotrebu kriptografije.

1226. g.

Pojavljuje se politička kriptografija u arhivimaVenecije gdje točke ili križevi zamjenjuju samoglasnike u nekoliko rasštrkanih riječi.

Oko 1250. g.

Robert Bacon je ne samo opisao nekoliko znakova, nego je i rekao: Lud je onaj koji piše tajnu na bilo koji drugi način nego onaj koji će ju sakriti od običnih ljudi.

1379. g.

Gabriell di Lavinde je na zahtjev Klementa VII. Sastavio kombinaciju zamjenske abecede i malog koda. Ova vrsta koda će ostati u općoj upotrebi među diplomatima i nekim civilima slijedećih 450 godina, unatoč činjenici da su u međuvremenu izumljeni jači kodovi, vjerojatno zbog njegove relativne pogodnosti.

1300. g.

Abd `al Rahmad Ibn Khaldun je napisao Moqaddimah, opširni pregled povijesti koji navodi upotrebu imena mirisa, voća, ptica ili cvijeća da bi sugerirao slova, oblika drugčijih od prihvaćenih oblika slova kao kod u poreznim i vojnim uredima.

1392. g.

The Equatorie of the Planetis, koju je vjerojatno napisao Geoffrey Chaucer, sadrži odlomke u znakovima. Znakovi su jednostavna zamjena abecede koja se sastoji od slova, brojeva i simbola.

1412. g.

Shihak al Din abu `l -`Abbas Ahmad ben `Ali ben Ahmad `Abd Allah al Qulcashandi je napisao Subh ala `sha, arapsku enciklopediju u 14 knjiga koja je uključivala dio o kriptologiji.
Ion al Duraihim je napisao uvod i razrađene primjere o kriptoanalizi, uključujući upotrebu tablica učestalosti slova i set onih slova koja ne mogu zajedno biti u jednoj riječi.

1466. /67.g.

Leon Battista Alberti izmislio je i objavio prve višeabecedne znakove, dizajnirao disk znakova da bi pojednostavio proces. Ovi znakovi nisu bili razbijeni sve do 1800-ih. Alberti je također puno pisao o umjetnosti u kriptologiji.

1473.-1490. g.

Arnaldus de Bruxellov rukopis upotrebljava pet redova znakova da bi sakrio važan dio procesa pravljenja filozofovog kamena.

1518. g.

Johannes Trithemius je napisao prvu tiskanu knjigu o kriptologiji. Izumio je stenografski znak u kojemu je svako slovo predstavljeno kao riječ uzeta iz niza kolumni. Tako dobiven niz riječi bio bi službena molitva. Također je napisao više abecedne znakove u sada standardnom obliku kvadratnih zamjenskih tablica. Uveo je pojam mijenjanja abecede sa svakim slovom.

1553. g.

Giovan Batista Belaso je uveo pojam korištenja ključne fraze kao ključ za ponovljeni višeabecedni znak.

1563. g.

Giovanni Battista Porta je napisao tekst o znakovima, uvodeći digrafički znak. Klasificirao je znakove kao transpozicija, zamjena i zamjena znakova (upotreba nepoznate abecede). Predložio je upotrebu sinonima i krivog slogovanja za zbunjivanje kriptoanalista. Očito je da je uveo pojam miješane abecede u višeabecednim tablicama.

1564. g.

Bellaso je objavio zank s vlastitim ključem poboljšavajući tako Cardanovo djelo, koji je došao na tu ideju.

1623. g.

Sir Francis Bacon je opisao znak koji sada nosi njegovo ime, danas znan kao petodjelno binarno kodiranje. On ga je unaprijedio kao stenografičku napravu.

1585. g.

Blaise de Vigenere je napisao knjigu o kodovima, uključujući prvi sustav autoključa autetičnog jednostavnog teksta i kodiranog teksta (u kojem su slova predhodnog jednostavnog i kodiranog teksta upotrebljena kao ključ slova novog teksta. Ideja autoključa je preživjela do danas u DES, CBC i CFB kodovima.

1790. g.

Thomas Jefferson, kojemu je vjerojatno pomogao dr. Robert Paderson, je izmislio svoj kružni kod. On je bio ponovno izumljen kasnije u nekoliko oblika i upotrebljavan u 2.svjetskom ratu od američke mornarice kao Strip kod M-138-A.

1817. g.

Pukovnik Decius Wadsworth je proizveo disk koda s različitim brojem slova u jednostavnim i kodiranim abecedama.

1854. g.

Charles Wheatstone je izmislio kodove koji su postali poznati pod nazivom Playfair kod, koji je objavio njegov prijatelj Lyon Playfair. Ovaj kod upotrebljava ključ u obliku niza slova da bi napravio digrafički znak koji se lako upotrebljava. Također je ponovno izumio Wadsworthov način i poznat je po tome.

1857. g.

Kod admirala Sir Francisa Beauforta je objavio njegov brat nakon admiralove smrti u obliku ikonske kartice 4x5.

1859. g.

Pliny Barle Chase je objavio prvi opis koda u dijelovima (tomografički kod).

1854. g.

Charles Babbage je ponovo izumio kružni kod.

1861.-1980. g.

Studija o patentima u SAD-u od izdanja prvog kriptografskog patenta 1861.-1980. je identificirala patente koji su u primarnoj vezi sa kriptografijom.

1861. g.

Friedrich W.Kasisk je objavio knjigu u kojoj daje prvo opće rješenje za kod koji se sastoji od više abeceda i ima ulaznu šifru koja se ponavlja. Time je obilježio kraj nekoliko stotina godina jakosti poliabecednog koda.

1861.-1865. g.

Tijekom civilnog rata, između ostalih kodova Unija je koristila zamjenu odabranih riječi koju slijedi zamjena mjesta riječi u kolumnama, dok je Konfederacija upotrebljavala Vigenere.

1891. g.

Major Etienne Bazarie je napravio svoju verziju kružnog koda i objavio ju je 1901. g. nakon što ju je francuska vojska odbacila.

1913.g.

Kapetan Parket Hitt je ponovo izumio kružni kod u obliku trake, koji je doveo do koda M-138-A drugog svjetskog rata.

1916.g.

Major Joseph O.Mauborgne je stavio Hittov kod u obliku trake nazad u kružni oblik, pojačao abecednu konstrukciju i proizveo kod M-94.

1917. g.

William Frederick Friedman, koji je kasnije nazvan ocem američke kriptoanalize, je bio zaposlen kao civilni kriptoanalist u Riverbank labaratorijima i bavio se kriptoanalizom i za vladu SAD-a. Friedman je osnovao školu za vojne kriptoanaliste u Riverbanku - kasnije je prenjeo taj posao u Washington i napustio je Riverbank.

1917. g.

Gilbert S.Vernam, koji je radio za AT&T, je izumio praktičan višeabecedni kod koji može upotrebljavati ključ koji je potpuno slučajan i nikad se ne ponavlja jedinstvena vrpca. Ovo je jedini dokazano siguran kod. Ovaj sustav je bio ponuđen vladi za upotrebu u drugom svjetskom ratu, ali je odbijen. Stavljen je na tržište 1920. g.

1918. g.

ADFGUX sustav je stavio u upotrebu Germais na kraju 1. svjetskog rata. Taj kod je pravio zamjenu (kroz niz ključeva), dijeljenje a zatim zamjenu mjesta slova. Razbio ga je francuski kriptoanalist poručnik Georges Painvin.

1919. g.

Hugo Alexander Koch je prijavio patent u Nizozemskoj sustav kružnog koda. Pripisao je patentna prava 1927. g. Arthuru Scherbiusu koji je izumio i stavio na tržište sustav Enigma oko 1923. g.
Arnold Gerhard Damm je prijavio za patent u švedskoj mehanički kružni kod. Ovaj sustav je prerastao u grupu kodova pod upravom Borisa Ceasera. Wilhelm Hagelin, koji je preuzeo posao i bio jedini komercijalni kriptograf u to doba koji je imao uspješan posao. Nakon rata, švedski zakon koji je dozvoljavao vladi da upotrebljava izume za koje je smatrala da su važni za obranu, je naveo Hagelina da preseli tvrtku u Zug u Švicarsku, gdje je djelovala kao Crypto AG. Tvrtka. Ona još uvijek djeluje iako je doživjela kritike zbog navodnog oslabljenog koda koji se prodavao u Iranu.

1921. g.

Edward Hugh Hebern je osnovao Hebern Electric Code, tvrtku koja pravi elektromehaničke kodove temeljene na rotorima koji se okreću, u stilu odometra, sa svakim kodiranim znakom.

1923. g.

Arthur Scherbius je osnovao Chiffiermaschinen Aktiengesellschaft da bi proizvodio i prodavao svoj sustav Enigma.

1924. g.

Alexander von Kryha je proizveo svoj sustav koda, koji je bio upotrebljavan čak i od njemačkog diplomatskog tijela do 1950-ih. Ipak, bio je kriptografski slab, jer je kratko trajao. Test kriptogram od 1135 znakova su riješili američki kriptoanalisti Friedman, Kullback, Rowlett i Sivikov za 2 sata i 41 minutu. Ipak, sustav se nastavio prodavati i upotrebljavati.

1927.-1933. g.

Upotrebljavači kriptografije nisu bili samo zakoniti bankari, ljubitelji i eksperimentatori. Bilo je tu i mogo kriminalaca. Vrijeme najvećeg međunarodnog krijumčarenja je stvorila vrijeme kriminalne kriptologije. Do danas FBI vodi kriptoanalitički ured koji suzbija kriminalnu kriptologiju. Zapovjednik Kraljevske mornarice je napravio sustave za pacifičku operaciju Consolidated Exportersa, iako su njihove zaljevske i atlantske grupe napravile vlastite. Njegovo ime je bilo nepoznato, ali njegova kriptološka stručnost je bila očita. Sustavi krijumčara su postajali sve zamršeniji. Neki od tih imaju zamršenost kakvu nikad nije ni pokušala napraviti ni jedna vlada za svoje najtajnije komuinikacije. Nikada tijekom Svjetskog rata, kada su tajne metode komunikacije dosezale najviši razvoj, nisu bili upotrebljavani tako složeni kodovi kao oni koji su nađeni u nekim dopisima plovila koja prevoze rum Zapadne obale.

1929. g.

Lester S.Hill je objavio Kriptografija u brojevnoj abecedi u kojoj je jednostavan tekst kodiran operacijom matrice.

1933.-1945. g.

Sustav Enigma nije bio komercijalan uspjeh, ali je bio preuzet i poboljšan da bi ga upotrebljavala nacistička Njemačka (razbio ga je poljski matematičar Marian Rejewski, samo na osnovu kodiranog teksta i uzetih ključeva dobivenih preko špijuna).

1937.g.

Japanski sustav Purple je izumljen kao odgovor na otkrića Herberta O. Yardleya a razbio ga je tim koji je vodio William Frederich Friedman. Sustav Purple je upotrebljavao telefonske stepenaste veze umjesto rotora i zato je imao totalno drugčije mijenjanje na svakoj stepenici, a ne povezana mijenjanja jednog rotora u različitim položajima.

1930-ih

Američki SIGABA (M-134-C) (Kahn ga pripisuje Williamu F.Friedmanu dok ga Deavows pripisuje Franku Rowlettu, jednom od prvih Friedmanovih zaposlenika) poboljšao je rotor izume Heberna i Scherbiusa upotrebljavajući poluslučajne stepenaste višestruke rotore na svakom koraku kodiranja. Također je upotrebljavao 15 rotora (10 za transformaciju znaka, 5 za kontrolu koraka).
Britanski TYPEX sustav je nastao iz komercijalne Enigme koju su kupili britanci za proučavanje u 1920-ima. To je bio sustav od 5 rotora od kojih su 2 povezana bila statori koji su ga povezivali sa njemačkom Enigmom.

1970. g.

Dr. Horst Feistel je vodio istraživački projekt u IBM Watson istraživačkom laboratoriju u 60-ima (razvio je Lucifer Kod). On je kasnije inspirirao američki DES i druge kodove, koji tvore skup nazvan Feizterovi kodovi.


1976.g.

Proizvod IBM-a, koji se temelji na Lucifer kodu i velikim promjenama SAD-ove NSA-e, je izabran da bude Američkim standardom kodiranja podataka. Bio je prihvaćen širom svijeta, jer je dokazao da je jači, iako je bio napadan 20 godina. Čak i neki koji ga smatraju prošlošću, upotrebljavaju ga kao komponentu npr. u trostrukom DES-u koji ima tri ključa.
Whitfield Diffie i Martin Hellman su objavili -Novi pravci u kriptografiji, uvodeći ideju kriptografije s javnim ključem. Također su predložili ideju autentiziranja pomoću jednosmjerne funkcije, koja se sada koristi u svrhu odgovora na izazov S-ključa.


Travanj 1977. g.

Inspiriran Diffe-Heilmanovim djelom i djelujući kao potpuni novaci u kriptografiji, Ronald L. Rivest, Adi Shamir i Leonard M. Adleman su raspravljali kako bi napravili praktičan sustav javnog ključa. Jedne noći u travnju, Ron Rivest je imao strašnu glavobolju i odjednom se dosjetio RSA algoritma. Napisao ga je za Shamira i Adlemana i poslao ga ujutro. To je bio praktičan kod s javnim ključem i za povjerljivost i za digitalne potpise temeljene na teškoći množenja velikih brojeva. Oni su to predali Martinu Gordneru 4. travnja za objavljivanju u Scientific Americanu. Pojavilo se u izdanju u rujnu 1977. g. Članak je sadržavao i ponudu da svatko tko pošalje markiranu omotnicu i svoju adresu može dobiti potpuni tehnički izvještaj. Bilo je tisuću takvih zahtjeva iz cijelog svijeta. Netko iz NSA-a se usprotivio distribuciji tog sustava drugim narodima i za neko su vrijeme zaustavili to slanje poštom. Ali kada NSA nije htjela odgovoriti na upite koji traže zakonsku osnovu za to, RS&A su ponovo dozvolili slanje podataka poštom. Adi Shamir vjeruje da je to bio početak sadašnje dozvole (od kolovoza 1995.) da se tehn ički izvještaji mogu slobodno distribuirati.
Suprotno glasinama, RS&A očito nije znala za ITAR ( naredbe za tajnost patenta). Oni nisu objavljivali prije nego što bi se prijavili za međunarodne patente, zato što su htjeli izbjeći ograničenja slobodnog izražavanja.


1978. g.

RSA algoritam je bio objavljen u Komunikacijama ACM-a.

1984./85. g.

Rot B kod je uveden u USENET News software da bi dozvolio kodiranje pošiljaka da bi se spriječilo da upitni tekst uvrijedi nekog nevinog. To je prvi poznati primjer u kojemu je kod sa ključem koji svatko zna zapravo bio djelotvoran.


1990. g.

X. Lai i James Massey iz Švicarske su objavili Prijedlog za novi blok standard kodiranja, predloženi međunarodni algoritam za kodiranje podataka (IDEA) da bi zamijenili DES. IDEA koristi ključ koji se sastoji od 128 dijelova i koristi postupke koji su pogodni za kompjutere, pa čini ugrađivanje softwarea djelotvornijim.
Charles II. Bennett, Gilles Brassard idr. su objavili svoje eksperimentalne rezultate na Quantum kriptografiji, koja koristi pojedine fotone da bi izrekla niz dijelova ključa za kasnije Veman kodiranje poruke.


1991.g.

Phil Zimmermann je objavio svoju prvu verziju PGP-a (Pretty Good Privacy) kao odgovor na demant FBI-a na čistu komunikaciju građana. PGP je ponudio visoku sigurnost građana.


1994. g.

Profesor Ron Rivest, autor ranijeg RC2 i RC4 algoritma, uključio je u RSADSI-ev BSAFE kriptografsku knjižnicu, objavio i predložio algoritam RC5, na internetu. Ovaj algoritam koristi rotaciju ovisnu o podacima kao nelinearan postupak i podijeljen je u parameter tako da korisnik može varirati veličinu bloka, broj okretaja i duljinu ključa.Taj postupak je još prilično nov da bi bio dovoljno analiziran.


ENIGMA

Enigma je bila jedna od najboljih elektromehaničkih strojeva za šifriranje. Proizvedena je za veliko tržište oko 1920.-ih. Nizozemac Hugo Koch je zamislio taj stroj 1919, a prvi ga proizvodi Arthur Scherbius 1923. godine. Impresionirana njegovom sigurnošću, koja je zasnovana na statističkoj analizi, Njemačka vlada je stekla sva prava na taj stroj, te ga preuredila za potrebe njihove nove moderne vojske. Enigma je postala standardni stroj za šifriranje vojnih službi, njemačkih agenata i tajne policije. Enigma nije korištena samo u vojsci. Koristili su je i drugi vladini odjeli i željeznica.
Imala je standardnu njemačku tipkovnicu: Q W E R T Z U I O
A S D F G H J K
P Y X C V B N M L
Bez tipki za brojeve i punktaciju. Sustav ključa za kodiranje se po zapovijedi mijenjao svaki dan. Enigma koristi bateriju od 4.5 V ili visoko napajanje. Važno je da za razliku od rotirajućih sustava, kada pritisnete npr. B može se osvijetliti bilo koje slovo (npr. T), ali ako nastavite pritiskati B Enigma će davati P, F, O, J, C, ali nikada opet B. sekvenca će se početi ponavljati tek nakon 16900 puta kada se unutarnji mehanizam ponovno postavi u istu poziciju. Poruke su bile ograničene na 250 znakova da se izbjegnu ponavljanja koja bi olakšala posao kriptoanalistima na savezničkoj strani. Broj dnevno mogućih ključeva iznosi 159*1018. slabost su joj što se zadano slovo uvijek promjeni a i to što B daje T, onda i T daje B. Enigma je danas preslab stroj za današnja snažna računala koji bi tekst kodiran Enigmom dekodirali za nekoliko minuta.

 

Jovan Jokić