Anoreksija nervosa

 

    Anoreksija je poznata i medicinski potvrđena već najmanje 300 godina. Glavne karakteristike su značajan gubitak težine uzrokovan izbjegavanjem obroka. Teško je reći u koliko se ljudi razvije anoreksija i koliko ih pati od nje jer je velik broj neregistriranih osoba. Današnja istraživanja pokazuju da anoreksija napada sve klase, etničke skupine i spolove.

    Anoreksija se obično razvije u periodu kada osoba promijeni svoje prehrambene navike. Te navike krenu od normalnih ili gotovo normalnih prema restriktivnoj dijeti. Proces može trajati mjesece ili čak godine, svaki slučaj je različit. Oboljeli uživa u osjećaju gladi i može se disciplinirati na vrlo neobičan način. Čak i kada anoreksičar dosegne svoju ciljanu težinu nastavlja dijetu. Oboljeli se neprestano važu da odrede kako napreduju i to vaganje postaje opsesija. Čak i kada je osoba očigledno mršava uvjeravat će vas da je debela i vjerovati u to. Ona/on mogu uzimati laksative, i tablete za tjelesnu kontrolu da bi nastavili gubiti na težini. Mnogi oboljeli skrivaju hranu.

    Anoreksičari se tokom vremena počnu bojati hrane i debljanja. Taj strah postaje sve veći problem jer se osobe tokom vremena izoliraju od drugih ljudi i aktivnosti. To još više pospješuje iscrpljujuće anoreksično ponašanje. Hrana postaje velik izvor tjeskobe. Osobe također postaju zlovoljne i žele se hraniti bez ičijeg prisustva. Dok anoreksija postaje veliki izvor samozlostavljanja, sam poremećaj potpuno obuzima osobu. Osoba misli da  se osjeća dobro i da je sve pod kontrolom. Dok se mnogi ljudi koncentriraju na hranu i težinu, anoreksija je zapravo mnogo više od toga. Za usporedbu pomislite na osobu koja pije da bi se oslobodila depresije, pobjegla od osjećaja boli i izbjegla negativne misli. Anoreksija radi po sličnim principima. Oni koji pate od anoreksije često se osjećaju bezvrijednima i nedostojnima. Dok osoba s anoreksijom može izgledati veselo, ona to u stvari nije i vjerojatno iznutra teško pati. Dok mnogi oboljeli to poriču, mnoštvo faktora ukazuje da osoba zaista osjeća veliku patnju od prehrambenih problema. Vrlo je važno da se to naglašava tokom tretmana i procesa oporavka.

    Postoji koncept čak mnogo snažniji koji anoreksičaru daje privid da ima kontrolu. Ta kontrola je prvo primjenjena oko uzimanja hrane ali se primjenjuje i na ostale aspekte života. Anoreksičari često uvježbaju kontrolu oko toga što si dopuštaju za jelo i koliko im je na primjer sna potrebno. Ako anoreksičar spava previše, može si predbaciti da je “lijenčina” jer je ionako pun samokritike. Unatoč tome što većina ljudi misli, anoreksičar može živjeti bez sna i u stvari to mu je lako postići. Njegovo izgladnjivanje obično ga čini fizički odmornim. Postoji teorija da ako izgladnite svoje tijelo, ono će kreirati mahnitu energiju potrebnu za nalaženje hrane, poput životinja u divljini. Međutim, nismo daleko od toga da izgladnjivanje rezultira slabošću i iscrpljenosti koju čak ni anoreksičari ne mogu prevladati.

    Anoreksija ima mnoštvo fizičkih efekata na oboljelog: gubitak kose, snižena tjelesna temperatura, niski krvni pritisak, loša cirkulacija, osjećaj hladnoće, suha koža, krhki nokti, besanica, su samo neke posljedice. Fatalna posljedica je smrt. Također postoje socijalni i intelektualni efekti anoreksije koji se ne smiju ignorirati.

    Ekstreman gubitak težine nije normalan. Vrlo je lako za nekog koji boluje od prehrambenih problema da svoje stanje krije vrlo dugi period i nikada ne otkrije nekom svoj problem. Mnogo puta osoba nije ni svjesna svojih problema. Ako bolujete od anoreksije ili sumnjate da ju ima netko koga volite, važno je da potražite profesionalnu dijagnozu. Jednom kad je dijagnoza postavljena, može se postaviti plan tretmana. Ako osoba ima opasno nisku težinu, potrebna je medicinska pomoć da se prvo stabilizira zdravstveno stanje prije bilo kojeg tretmana oporavka. Nitko nikoga ne može siliti na oporavak i ako to činite oboljela osoba će misliti da ste još jedan od onih koji pokušavaju preuzeti kontrolu nad njihovim životom te se ona postavlja obrambeno i prkosno. Važno je da oboljela osoba igra aktivnu ulogu i participira u svom tretmanu i oporavku.