ŽIVOT BALZACOV

Eugenie Grandet,Otac Goriot

20. 5.1799. rodio se Honore de Balzac. Otac - Bernard Francois Balzac bio je bistra glava, širokog znanja, neukrotive volje što najbolje dokazuje njegov prijelaz iz seljaka u višu gradansku klasu. Iskoristivši dobro političke i ekonomske prilike u tadašnjoj Francuskoj, u svojoj pedeset i prvoj godini oženio se Laurom Sallambier, veoma lijepom djevojkom 32 godine mlađom od njega, aristoktatkinjom s manirima i vrlo dobrim obrazovanjem.

Čim je Laure rodila Honorea dala ga je dojiti u Saint-Cyr-sur-Loire ženi nekog žandara od straha da ne umre poput prvorođenog sina. Slijedeće godine Honoreu se pridružila i njegova sestra Laure. Honore nije nikada oprostio svojoj majci što se tako odjelila od njega: "Kakvim sam to svojim fizičkim ili moralnim nedostatkom izazvao tu majčinu hladnoću? Jesam li dakle bio natureno dijete ono čije rođenje je nepredviđeno?" često se pitao. Honore nije nikada zaboravio vrijeme provedeno ondje gdje ne vlada hrabrost, grandioznost, već naivna ljepota prirode. On se uvijek sjećao trenutaka provedenih pod čistim nebom kada su njegovi prvi pogledi ugledali kako bježe prvi oblaci. Njegova sestra, Laurie, samo 2 godine mlađa od njega nalazila se u istom položaju kao i Honore. Njih svoje, zajedno odrasli nježno su se voljeli. Honore je bio veoma brižan brat i u roditeljskoj kući gdje je i to ne jednom dopustio da ga kazne umjesto Laurie, ne odavši njenu krivicu. Kad bi Laurie stigla na vrijeme da optuži sebe, on bi joj govorio : "No, ubuduće nemoj ništa priznati, volim da me grde zbog tebe!..."

Bile su mu 4 g. kad je doveden nazad u Tours u očinski dom. Ondje nikad nije osjetio pravu majčinsku ljubav jer njegova majka nije znala za tetošenje i poljupce već joj je karakter kvarila sklonost prema raskoši te želja da se pokazuje i održava svoj društveni položaj. 1802. rođena je i druga kći Laurence a prigodom njenog krštenja Balzacovi dopustiše sebi da opišu ne baš postojanu plemićku partikulu de. I dok se je Bemard-Francois upomo i dalje penjao po društvenoj ljestvici, a Laure održavale razne ljubavne veze djeca su bila povjerena nekoj strašnoj guvernanti koja je tvrdila da se Honore grozi kuće, da on nije glup ali da je podmukao. Ona mu se izrugivala zbog zvijezda koje je radoznalo i strastveno promatrao. Mada još dijete, improvizirao je sitne komedije da zabavi sestre. "Po čitave sate," pisala je Laure, "strugao bi žicama jedne male crvene violine, a njegovo ozareno crveno lice dokazivalo je da on vjeruje da čuje neke melodije. A veoma bi ga začudilo kad bih ga preklinjala da prestane s tim muziciranjem. "Ta zar ne čuješ kako je to lijepo? " govorio bi mi." Honore je uživao povlasticu da živi u svijetu mašte i da čuje nebeske zvukove koji su odjekivali samo za njega. Najveći doživljaj u njegovu djetinjstvu bio je posjet djedu i baki Sallambier koji su bili oduševljeni tim lijepim djetetom smeđih blistavih i blagih očiju, visoka čela i bujne cme kose. Medutim nakon nekoliko mjeseci djedica je umro a bakica se preselila k njima, no gospoda de Balzac je svoje kćeri poslala u pansion Vauquer, a sina u pansion Le Guay gdje je bio "vanjski đak na satovima čitanja". Kad je Honore navršio 8 g. bio je nesretan što ostavlja svoju dobru sestru "drugaricu svoje bijede i suza".

Koledž u Vandomeu kamo je mladi Balzac poslan bio je veoma strog pod upravom vrlo liberarnih oratorijanaca. Ondje je bio veoma dobar red i disciplina, a naučavalo se poštovanje prema caru bez čega ustanova ne bi mogla opstati. Tu je bio smješten Balzac koji kao da baš nije bio stvoren da se nametne tom đačkom svijetu. Oprezna majka gotovo ga je potpuno lišila novca te nije mogao učestvovati u igrama i kupovanju. Roditelji ostalih učenika dolazili su u Vandome prilikom podjele nagrada. U toku 6 g. 1807. - 1813. prema vlastitim riječima majka ga je svega dvaput posjetila, možda zato da se podvrgne duhu koledža. Jedan nastavnik, otac Lefebvre imao je istaknuto mjesto u Balzacovu životu. Pod izlikom da mu daje instrukcije iz matematike on mu je posudivao mnoge knjige iz biblioteke i dopuštao mu da za vrijeme lekcija čita. Čitao je za vrijeme odmora dok su se ostali drugovi igrali. Često je dopuštao da ga bace u samicu kako bi ondje čitao. Jedino se po tome razlikovao od ostalih u očima nastavnika kao i zbog svoje samouvjerenosti koju kao da nije ništa opravdavalo. Zanemarivao je učenje i počeo pisati stihove koji nisu ulijevali mnogo nade pa ga u ruglu prozvaše Pjesnik no to ga nije obeshrabrilo. "Bit ću čuven" tvrdio je taj ne baš sjajan đak. Drugovi su se smijali toj njegovoj umišljenosti; a to je činio i on sam, jer je ipak bio zgodan dečko. No previše se opijao raznim razmišljanjima, idejama i maštom pa kako je u dobi puberteta živio samo za duh izgledalo je da je potpuno otupio. Zato je 1813. vraćen u Tours gdje se pod utjecajem svježa zraka, slobode, te dodirom s obitelji Honoreu vraća mladenačka živost. Čitava obitelj kipjela je od priča, planova, žalovanja, ogovaranja. Svi su bili vragolasti, nemirni i originalni; svi su se osjećali ponosni što pripadaju obitelji Balzac.

Medu djecom je vladalo podrugljivo bratstvo i duboka ljubav. S roditeljima su imali zajedničku sklonost prema knjigama i obiteljskom rječniku. Čitav klan Balzacovih gajio je kritički duh; nisu štedjeli jedni druge, ali su znali da svi pripadaju jednoj te istoj grupi.

Kada je 1814. potučen Napoleon morao abdicirati i otići u progonstvo na Elbu, to je bio velik udarac za Balzaca djelom odgojenog u svjetlu carske slave. Vrlo brzo su se okrenuli mnogi vjetrokazi a Honore, petnaestogodišnji dječak, kojega je majka poslala da zastupa oca na plesu vojnog okruga s užitkom se

umiješao u žensku gomilu, zaslijepljen svjetlima, crvenim bojama dijamantima i naročito bijelim ramenima. Nije više nikad zaboravio te slike i taj miris žene. U srpnju 1811. ušao je u koledž u Toursu. I tamo su se nastavila zadirkivanja ali Honore je osjećao u sebi nadljudsku snagu i zakleo se da će ih jednog

dana zasjeniti slavom. Sestre su se smijale kad je tvrdio da će "jednog dana taj adutić Honore iznenaditi svijet." Očekujući trenutak da ga iznenadi, on ga je proučavao. Prikupljao je materijale a da ni sam nije znao za koju će mu to zgradu poslužiti. Bio je žedan svega, ljubavi i slave.

Nakon završenog flozofskog fakulteta roditelji su mu dali dvije godine da dokaže svoj talent. Okušao se s dramom Cromwell no ona je bila i suviše loša, bila je dosadna kopija Corneillea, Racinea i Vergilija. Ali ponovo se Honore nije obeshrabrio. Sada je očekivao slavu od romana. I dok je zarađivao pišući serijske pomodne romane jer je pristupio jednoj takvoj radionici, njegovi daljnji pokušaji i dalje su se redali. Imam samo dvije strasti, ljubav i slavu, njegova je najdraa rečenica. Žedan i nezasitan svijeta boji se da će biti iznevjeren. U me uvremenu su se njegove sestre udale ali ne baš sretno; više da ugode želji roditelja.

Balzac je bio izvanredan novinar a njegovu genijalnost prva je naslutila gospoda de Berny s kojom je već 4 g. održavao vezu i koja je strašno patila vidjevši ga prinudenog da prihvaća sitne poslove koje mu je nudio Rousson, književni mešetar koji je iskorištavao njegovu bujnu maštu. Ali navršio je dvadeset pet godina a uspjeh mu je izmicao. Sve ga je privlačilo onome što je veliko; sve ga je odbacivalo od onog što je malo. Honore je sam sebe strogo sudio: ogorčen samim sobom, ponekad je pomišljao na samoubojstvo.

1825. g. Balzac je, u Ulici Tournon, gotovo svakodnevno vidao gospodu de Berny koja se prodavši svoju kuću u Vileparisisu, nastanila nedaleko od njega. Ona mu je donosila sve: obožavanje iskusne žene, poželjne i nježne; materinsku ljubav zrele Egerije prema mladiću čije su oči dva crna dijamanta, oči vladara, vidovnjaka, krotitelja; poznavanje svijeta i fine savjete o tome kako se u njemu treba držati; priče o predrevolucijskom dobu, o revoluciji, o društvu iz vremena Carstva što je nastalo od Direktorija. Pronicava, podrugljiva i strastvena, bez iluzija o muškarcima a ipak bez zlobe, sposobna za bezgraničnu privrženost, opisivalaje lukavstva, žudnje, spletke. Osvjetljavala je život.

Budući da je počeo očajavati što ne postiže književnu slavu pa čak ni to da živi od svojeg pera, jedan očev prijatelj savjetovao mu je da se baci u poslove a uz to se može baviti književnošću. Međutim ni poslovi mu ne idu i nakon propasti štamparije Balzac 1828. pred vjerovnicima bježi u četvrt pored Opservatorija. U meduvremenu Honore je održavajući vezu s vojvotkinjom d'Abrantes kročio sebi put u kraljevstvo žena. Ali morao je birati i gospoda de Berny pobjeduje.

U novom stanu Balzac se sprema za rad i prekriva svoju budućnost remek -djelima rečenicom: "Ono što Napoleon nije dovršio mačem, ja ću izvršiti perom ".

Nalazeći primjer u djelu Waltera Scotta Balzac započinje rad na svom prvom povijesnom romanu isprva nazvanom Momak. Imao je sadržaj - ratovanje Šuana i Vandejaca - ali nedostajalo je neposredno poznavanje predjela i krajolika, a ništa ne može nadomjestiti takve slike. Zbog toga Balzac putuje generalu de Pommereulu prijatelju obitelji. Od njega je doznao mnogo o gradanskim ratovima, upoznao se s nekolicinom preživjelih i tako je stvorio svoj prvi roman. Svršeno je bilo s karijerom diplomiranog studenta, gotovo s jalovim životom Victora Morillona kako se dosad potpisivao. Šuana (Bretagnu 1800. godine) će potpisati Honore de Balzac. I zato je htio da on bude savršen. Iako Šuan nije doživio uspjeh kod publike, malobrojni čitaoci su se pokazali kvalitetnima. Honore je znao da će odsad, za nekolicinu poznavalaca, on biti "autor Šuana". lako je obećao Gospodi de Berny, Balzac se ne uspjeva oduprijeti napasti i nakon dvije godine razdvojenosti vraća se vojvotkinji d'Abrantes pišući njene memoare. Ali želja i strast nisu ljubav. "Muškarac i žena mogu, a da se ne obeščaste, zamisliti nekoliko strasti; tako je prirodna težnja k sreći! Ali u životu postoji samo jedna ljubav. " On je tu jednu ljubav nazirao s gospodom de Berny. Istovremeno putena, mudra i njea, ona je za njega bila "anđeo što je sišao s neba". Ona ga je oblikovala, otkrila, vodila. Bez nje Balzacova genijalnost nikada ne bi dožvjela svoj procvat. On je to znao.

U prosincu 1829. izišla je Fiziologija braka "od jednog mladog neženje". Ta knjiga, sjajna i nimalo sramežljiva, dokazivala je začudujuće poznavanje žena. Autor je to mogao zahvaliti vlastitom iskustvu; gospodi de Berny i vojvotkinji d'Abrentes koje su, obje donijele svoja povjeravanja i priče. Pišu mu nepoznate žene i u sebi prepoznaju njegove junakinje; Prizori iz privatnog života, čedni bez sramežljivosti, smirili su one koje je smela njegova Fiziologija braka. U čitaonicama očekuju njegove knjige.

Što je Balzac više promahao, to je više u novcu vidio "jedinog modernog boga", velikog pokretača suvremenog društva. Godine 1828. osnovao je Le Voleur, a zatim 1829. La Silhouette, koju su ilustrirali veliki crtači - Gavarni, Charlet, Grandville, Henri Monnier. Balzaca su osvojili ti podrugljivi i grubi

umjetnici. Kao i on, tako su i oni stvarali tipove; Gavarni je kao i on, prikazivao "izgled neke odjeće, misao neke haljine" .

Medu predbacivanjima, prijekorima, suprotnostima, gospođa de Berny je ostala zaštićena luka mira. Ona možda više nije bila poželjna, ali tko se pokazao pouzdaniji od nje? Ona ga je formirala; on ju je nadmašio. Ona nije tražila ništa više "osim svog skromnog mjesta pored nogu odraslog djeteta koje miluje svojim materinskim okom". U očima pisca to je najveća zasluga jedne žene; pored nje je dobro radio.

Ali iako je doživio uspjeh, Balzac nije nikada imao život o kojem je sanjao i koji bi bio u skladu s njegovim idejama. On je kao i Prometej morao podnositi sudbinu jer je naučio shvaćati nesavladivu moć nužde.

Zapravo u Balzacu postoje dva bića. Jedno je neki debeli čovjek koji izgleda kao da živi u ljudskom svijetu; koji se prepire s majkom i sestrom; koji ima dugova i strahuje od ovrhovoditelja; koji u isto vrijeme gaji epistolarnu ljubav s jednom poljskom groficom i služinsku ljubav s jednom ljubavnicom -

služavkom. Drugo je tvorac čitavog jednog svijeta; voli mlade žene bijelih ramena, blistavih očiju, glumice ili vojvotkinje; osjeća i shvaća najistančanija čuvstva; i, ne baveći se bijednim novčanim pitanjima, provodi raskošan život. Ljudski Balzac podnosi malograđane svoje obitelji; onaj prometejski Balzac posjećuje ugledne obitelji koje je sam izmislio. Zaokupljen stvorenjima iz svoje mašte, on nema više vremena da se bavi drugima. Nije nazočan smrti Lure de Berny niti Laure d'Abrantes, koje je ipak volio u časovima svog ovozemaljskog života; ali, za vrijeme njihove agonije, on bdije nad Henriettom de Mortsauf, Estherom Goseck i Coralijom, koje su kćeri njegova genija. Ponekad, u stvarnom svijetlu, može izgledati nezahvalan ili nemaran; bit će nježan i strastven u svom svijetu, u stvari jedinom u koji on vjeruje, jedinom u kome su prisutni, aktivni i napregnuti, njegovo srce i duh.

U dvadeset godina Balzac je grozničavim radom stvorio čitavu biblioteku knjiga. U stotinjak djela ocrtao je više od 2000 likova iz svih društvenih slojeva. Nastup svih tih tipova na životnoj pozornici čini za njega "Ljudsku komediju" koju on izlaže u nizu "scena" i "studija":

I. SLIKE IZ PRIVATNOG ŽIVOTA:

1. Otac Goriot, Pukovnik Chabert, Gobseck, Bezbožnikova misa, Poruka, Trgovina k mačku koji se lopta, Zabava u Sceauxu, bračni ugovor

2. Beatrisa, Jedna Evina kći, Lažna Ijubavnica, Napuštena žena, Ženski likovi, Gospođa Firmiani, Zapisi dviju mladih žena

3 . Kad žena zri, Put u život, Modeste Mignon, Vandetta, Porodični mir, La Grandiere, Albert Savarus

II. SLIKE IZ PARIŠKOG ŽIVOTA:

1. Sjaj i bijeda kurtizana, Zlatooka djevojka, Tajna kneginje Cadignan, Vojvotkinja de Langeais

2. Rođaka Beta, Veličina i pad Cesara Birotteaua

3. Rođak Pns, Banka Nucingen, Glumili su i nehotice, Ferragus, Sarrasine, Jedan poslovan čovjek, PierreGrassou, Facino Cane, Jedan kralj bohema, Gaudisart II

III. SLIKE IZ PROVINCIJSKOG ŽIVOTA:

1. Ljiljan u dolu, Muzej starina, Eugenija Grandet Ursula Miruet

2. Usidjelica, Pjereta, Departmanska muza, Mutivoda

3. Propale iluzije, Tourski pop, Slavni Gaudissart

IV. SLIKE IZ SEOSKOG LIVOTA:

Seljaci, Seoski liječnik, Seoski župnik

V. SLIKE IZ VOJNIČKOG ŽIVOTA:

Šuani, Strast u pustinji

VI.SLIKE IZ POLITIČKOG ŽIVOTA:

Jedan dogaaj iz vremena Terora, Mračna afera, Poslanik grada Arcisa, Z. Marcas

VII. SLIKE IZ FILOZOFSKOG ŽIVOTA:

VIII. FILOZOFSKE STUDIJE:

Isus Krist u Flandriji, Prognanici, Majstor Cornelius, Crvena krčma, Mobilizirani vojnik, Drama na morskoj obali, Prokleto dijete, Massimila Doni, Gambara, O Katarini Medici, Uvod, Kalvinski mučenik, Ruggierijeva tajna, Dva sna

IX. ANALITIČKE STUDIJE:

Vragoljaste priče, Sitni jadi bračnog života

Ljudska komedija ostaje istovremeno najvjernija slika vječnog čovjeka i najbolja povijest običaja u doba Restauracije. Sve se tu nalazi: plemstvo i gradanstvo, administracija i vojska, trgovinski, transportni mehanizam, kao i onaj štampe, pravosudnog, političkog, mondenog života. Nimalo površno skicirani već rastavljeni, izloženi poput dijelova nekog orijaškog organizma uočljive mašinerije.

Njegovo opažanje proširuje se i na kuće, gradove; on poznaje sve četvrti Pariza. "Noćni Homer, on paklenskom luči osvjetljava kripte i galerije jednog grozničavog grada gdje se odvija neka zlokobna epopeja." Zalazi u studentske restorane, medu kazališne kulise, u budoare vojvotkinja, u ložnice kurtizana. Tim svojim stvorovima on daje stvarne snabdjevače. Krojač Staub oblači Luciena de Rubemprea, a Charlesa Grandeta krojač Buisson (koji je ujedno i Balzacov). Trgovina nakitom Fossin, Ulica Richellieu broj 76, lijepoj gospodi Rabourdin isporučuje grozdove crnog biserja. U provinciji nije mu promaklo ništa od različitih društava u Angoulemeu, Le Havreu, Limogesu, Alenconu. Nitko nije bolje shvatio antagonizme, neumoljive i sitničave, što su nastajali u svim tim gradovima iz groznica koje su ih potresale od 1789. do 1830. godine. Francuska iz doba Restauracije ostala bi nerazumljiva kad čitalac ne bi vidio kakvim je korijenjem ona vezana za prošlost. "Stvaran život je život uzroka". Medutim postupak s licima koja se iznova pojavljuju Balzacu dopušta da izmišljenim licima dade i četvrtu dimenziju - vrijeme.

POLITIKA I RELIGIJA

Balzac drži do tradicije, obitelji, monarhije zato što sve to postoji i zato što to čuva enrgiju nacija. Neprestano mijenjati vodu, na akciju prenositi fluidnost misli, u njegovima očima to je isto što i slabiti državu. Trajnost je Balzacu izgledala kao nešto samo po sebi dobro. To može podjednako dovesti do pučke diktature kao i do legitizma, do Napolenoa ili Marata kao i do Ljudevita XIV. Napoleonova jedina zabluda je u tome što se nije umio smjestiti u trajanju. Pravi kralj može doći odozdo ili odozgo. Ono što Balzac mrzi to je prije svega nestabilna vlada mediokriteta. Ponekad sanjari o nekoj kolektivnoj diktaturi. "Kad bi se u Francuskoj udružilo petnaest Ijudi i kad bi imali vodu koji bi bio premac Voltaireu, onda bi uskoro prestala lakrdija što je nazivaju ustavnom vladom i koja za temelj ima neprestano dovodenje medio krivokletstva na prijestolje." Energičnost pridonosi u isto vrijeme i moći i zakonitosti.

Godine 1924 piše: "Svaki čovjek ima svoju maniju; religijaje najuzvišenija od svih njih." Godine 1837: "Nisam preobraćen niti me treba preobraćati, jer nemam nikakve religije." Naposljetku je izabrao bacanje u kršćanstvo. Koje kršćanstvo? Zar ono katoličke crkve? Balzac je s njom povezan emocijama iz djetinjstva; braneći je, napisao je lijepe priče; u Seoskom liječniku uzdizao je njenu civiliziranu moć; u Ljiljanu, evandeosku nježnost. Sve to nije dovoljno da od njega stvori pravovjernog katolika: "Katolička vjera", kaže on, "jest laž koju čovjek stvara samome sebi."

LJUBAV

Balzac o ljubavi govori čas kao mistik čas kao filozof. Većina žena iz Ljudske komedije traži bilo bogatstvo bilo sreću taštine, a muškarac se ponekad ženi iz ambicije, gotovo uvijek iz koristoljublja. Medutim "brak bez ljubavi je ozakonjena prostitucija" kaže Balzac. On odmata ženske duše a da ih ne povrijedi; opaki promatrač koji nikada ne nasjeda komedijama ljubavi i novca, kad želi, on slika najfinije nijanse osjećaja. Žene će uvijek ostati njegove vjerne čitateljice, zato što ih nijedan pisac ne shvaća kao on. Ne jedna od njih doživljava to da bude demaskirana i, potajno u svom srcu, u tome uživa.

Budući da je dobro upoznao kurtizane, vjenzje da su one sposobne za ljubav-strast. On voli njihovo tijelo, njihovu raskoš, njihovo poznavanje muškaraca, njihovo prihvaćanje rizika, napokon i njihovu poeziju koja se rađa u prolaznosti njihova života. One, u njegovu životu, tvore čitav jedan svijet koji ima svoj jezik, svoje zakone, svoje mlade ljubavnike, svoje bogate starce i svoje drame (Coralijina smrt, Estherino žrtvovanje). U muškarca, "Ijubav nikada neće biti ništa doli glad, žeđ uljepšana našom maštom", ili nada u podršku njegovu izazovu društvu. Rastignacu je potrebno da u svojoj igri ima Delphinu de Nucuingen. Blondet svoj spas duguje gospodi de Montcornet. "Ljubav", kaže Blondet, "je jedina šansa što je glupani imaju da se uzdignu." Ali zašto glupani? A zaštojedina šansa? Onima koje ne nadahnjuju ljubav ostaje prijateljstvo, udruživanje. Jednako koliko i o nekoj ženi, balzakovski junak sanjari o prijatelju ili kakvoj grupi, koji su bezuvjetno odani. Plemstvo ga fascinira zato što je ono zatvoreni klan koji gura svoje. Prilikom svog stupanja u život Balzac je bio samotan čovjek kojeg je samoća plašila. Tražio je suborca. Drugovi iz Fcoteauxova restoran, Trinaestorica, Crveni konj, Vautrin i njegova momčad, sve to sadrži nešto od mistike grnpe, nadomjestka ljubavi.

NOVAC

Novac, načini da se do njega dode, mirazi, nasljedstva trgovina, bankarstvo, lihvari, krivotvoritelji oporuka, prijevara u Ljudskoj komediji zauzimaju isto toliko mjesta koliko i ljubav. Još više mjesta. Postoje dva uzroka toj glavnoj ulozi Kralja Novca: autor i doba.

Ponajprije autor. Balzac je roden u obitelji koja je fetišizirala novac. Njegova majka govorila je:"Bogatstvo, veliko bogatstvo je sve." Oko njega svima je nedostajalo novaca: Survilleovima,Montzaigleovima, njegovim roditeljima, njemu samome. Zar je to bila njegova greška? Da, njegovi roditelji imali su od čega živjeti, Survilleovi su se mogli pristojno zadovoljiti inžinjerskom plaćom; Honore, da nije bio rasipan, iz nezadovoljenosti. A gdje je započeo? U pravničkoj kancelariji. Tamo mu se u nosnice uvukao prljavi zadah nepošteno stečenog novca. Tamo uči stvarne odnose zakonika i pravde.; vidi nasamarene poštene ljude, prevarante koji likuju, uslužite suce.

Julska monarhija je doba kad se izgraduje krupni kapitalizam. Zemljišta u Parizu dobivaju golemu vrijednost. Razvijaju se diončka društva. Novac upravlja svijetom; Balzac opisuje taj svijet.

KAKO BALZAC RADI?

Središte Balzacova romana je strast; roman je crescendo te strasti koja raste, čisti sve pred sobom i pretjeruje čak i do ubojstva.

U stvaranju balzakovskog lika mogu se razlikovati tri stadija. U prvom on polazi od poznatih bića ili knjiških likova. Na primjer misli na Dablina da bi od njega napravio Pilleraulta; ili na Marie d'Agoult da bi od nje stvorio Beatrisu. Zatim sve mijenja i portret obogaćuje elementima od drugih modela. U drugom stadiju rukovoden je "ne više željom za književnim transponiranjem već suštinskim zahtjevima djela". Jednako kao što slikar, odmičući se bolje vidi sliku i dodaje jedan potez, jedan ton, tako i Balzac vodi računa o onome što je već naslikano kako bi djelu dao više reljefnosti. Napokon u trećem stadiju, on "likove izobličuje kao u kakvoj halucinaciji" da bi od njih stvorio utjelovljenje neke ideje. Tada Gobseck postaje Moć Zlata; Cesar Birotteau - Poštenje; Goriot - Očinska ljubav.

Ali, čak i u tom prelasku na apstraktno, on i dalje ostaje čvrsto stajati na zemlji. Ništa nije zanimljivije od pronalaženja, u svim njegovim knjigama, sićušnih tragova njegova svakodnevnog života.

Sva svoja djela stvarao je pod pritiskom vjerovnika i izdavača. Vječito skriven u skupo namještenim stanovima pod izmišljenim imenima noći i noći proveo je pijući crnu kavu i pišući trideset stranica dnevno. Gotovo uobičajeno bilo je da liježe u šest sati na večer, naredi da ga probude u ponoć, zatim piše dvanaest ili petnaest sati dnevno. Njegova žed za slavom bila je tolika da je uspjeh pio dugim gutljajima; njegova bijeda bila je tako bolna da se naslađivao svojim sjajem, iako prezaduženim.

Balzac je u svibnju 1848. konačno požnjeo i svoj prvi uspjeh u kazalištu s dramom Maćeha. Napokon je uspio u dramu ubrizgati snagu svojih romana.

Tijekom cjelokupnog Balzacovog stvaralaštva jedino su ga podržavale Zulma Carraud - vjerna prijateljica, te nakon smrti Lure de Berny gospoda Hanska koja ju je trebala zamijeniti nakon smrti. Balzac je gotovo uvijek održdvao više veza sa ženama, ali dok su mnoge bile tek prolazne strasti, Eva Hanska bila

je žena koju je Balzac želio 16 godina, žena koju je oženio. Upoznali su se putem pisama kojima je Eva komentirala i hvalila njegova djela potpisujući se Tuđinka. Balzac je odmah uočio tu mističnu čitateljicu. I s vremenom poznanstvo je preraslo u duboku ljubav. Ali morali su čekati najprije trinaest godina smrt grofa Hanskog, a nakon tog bolnog dogadaja za Evu, još tri godine da se riješi oporučno ostavljena imovina. U meduvremneu ljubav se razbuktala i Eva je nosila njihovo dijete ali ono je prerano rođeno i to ljubavnicima daje još jedan težak udarac. Balzac živi samo za Evu i piše: "Dobri moj vučiću, da te ne volim i ne obožavam, već odavno ne bih više postojao...Radim samo za tebe i zbog tebe! Nemam više vlastite egzistencije..."

Kada su se konačno sjedinili 14. ožujka 1850. Eva, sada pedesetogodišnjakinja patila je od napadaja kapi, a Balzac se gušio. Ali on je konačno sretan pa piše Zulmi: "Dakle, prije tri dana oženio sam se jedinom ženom koju sam volio, koju volim više nego ikad i koju ću voljeti do smrti. Vjerujem da je ta veza nagrada koju mi je Bog namijenio za tolike nedaće, godine rada, teškoće koje sam podnio i prebrodio. Nisam imao ni sretne mladosti ni cvjetnog proljeća; imat ću najsjajnije ljeto, najslađu jesen..."

Stigavši u Pariz Balzac se jako razbolio. Eva je posljednjih mjeseci bila prije svega njegovateljica. Balzac je umro u toku noći, 19. kolovoza u teškim bolovima bučno hropćući. život završavao je poput kakvog romana Ljudske komedije.

Doprijeti do cilja i izdahnuvši, poput onog antičkog trkača! Vidjeti sreću i smrt kako zajedno stižu na prag vrata! Dobiti onu koju čovjek voli u trenutku kada ljubav gasne! Kad čovjek dobije pravo da bude sretan, nije više sposoban da uživa!... Oh! kolikih je ljudi to sudbina!

Kao što je već odavno predosjećao, ta sudbina bila je i njegova, a njegovoj lucidnoj inteligenciji, kojoj je toliko godilo da rasvjetljava potajne uzroke zbivanja, tih posljednjih dana, opruge njegova života zacijelo su se ukazale u svoj svojoj strogoj jednostavnosti. Umirao je goreći od svojih želja, iznuren od izxnišljenih čina svojih tvorevina, kao žrtva svoga djela. Njegovo nezadovoljeno djetinjstvo i mladost nadahnuli su nadljudskim ambicijama. Htio je sve: Ijubav, bogatstvo, genijalnost, slavu. Unatoč rastojanju, naoko nepremostivom, izmedu linije polaska i cilja, on je postigao sve. U nedjeljno večer, 18. kolovoza 1850., ležao je usred dekora koji je sam stvorio i koji je nalikovao njegovim snovima iz Tisuću i jedne noći; pored ugledne strankinje, koja je zbog njega napustila svoju palaču i svoje nepregledno more žita; u središtu svijeta koji je naselio, zatim u njemu živio, a koji ga je imao nadživjeti. Ali Smrt, koja ga je, već godinama u stopu pratila, u isto je vrijeme kad i on prešla liniju cilja.