Ivo Vojnović

Ekvinocijo

LICA DRAME

Frano Dražić, kapetan pomorski.

Niko Marinović, bogataš iz Amerike.

Ivo Ledinić, meštar na škaru.

Pavo, barkarijol.

Vlaho slijepi.

Toni, djetić u Ledinića.

Parok.

Grobar.

Anica, Franova kći.

Jele, Ivova majka.

Kata, Pavova žena.

Marija od poste.

Lucija, djevojka u Frana Dražića.

Jedan stari mrnar.

Pomorci, radnici na škaru, ženice, djeca, narod.

Čin se dogada u malome pristaništu dubrovačkoga primorja godine 186*.

(Ova je drama prikazana prvi put u Kr. Hrvatskom Kazalištu u Zagrebu dne 30. oktobra 1895.)

PRIKAZA PRVA

Mali predio dubrovačke obale, koju plače more mirno, plavkasto, sve to tamnije u daljini. Ljubičasti konturi šipanjskoga slikovitog rata zatvaraju na pola zadnju crtu obzorja, dok se na lijevu stranu nebo razlijeva u pučinu. Laki oblaci zasjeli na nebu. Na desnu kućica i magazin meštra Iva; tu je bačeno tesanijeh drva i alata brodograditelja. Za tim dolazi dućanić Pava "barkarijola", do kojega se ispinje uz tri stepenice. Tik ovijeh kamenita klupa. Između tijeh kućica penje se uličica, gdje stoji Mare postjerica, ili, kako je puk zove: "Mare od poste". - Na lijevoj strani kameniti zid, nad kojim vise guste grane "mjendula", "šipaka" i "košćela" i vrata zelene šare, što zatvaraju baštinu kapetana Frana. Prema sredini stere svoje grane stara lisnata murva zaobručena kamenitim sjedalom. Nedaleko od magazina meštra Iva pruženaje nova nedogotovljena "barka" poduprta sa sviju strana polugama. Ispod nje prosutoj je mnogo košćela i pilotine. Cijeli kraj diše tihim i sjetnim dahom naše melanholične prirode, kad je i nebo nekako zastrto slutnjom zlih dana, što će doći.

POJAVA PRVA.

Pavo, Toni i jedan stari mrnar, za tim Kata i dvoje dječice.

(Kad se zavjesa podigla, Pavo sjedi na kamenitoj klupi kraj svoje "butižice", a jedan stari mrnar prolazi tiho na svojoj lađici s uzdignutijem ostima u ruci, mučaljiv nepomičan, upiljen u morsku dubinu).

PAVO (dozivljujući staroga mrnara). Luka! ...

STARI MRNAR (s ladice). E!...

PAVO. - Uhitio, - a?...

STARI MRNAR (kao gori). Ni vraga.

PAVO. - Biće kurenat...

STARI MRNAR. - Ekvinocijo, meštre Pavo, ekvinocijo! (Ne staje malo po malo).

PAVO (pogledao nebo, pak dignuo lulu iz usta i pljunuo na zemlju). Eto ti na! - Vragovi ga odnijeli!

GLAS KATE (iz butižice). Pavo! Pavo!

TONI (koji nešto planja ispred magazina; podrugljivo). "Grmi, lampa, Baro kanta!"

KATA (na vratima butižice podbočenih lakata). A otkad si pak i gluh, čoeče?

PAVO (mirno pušeći). Nijesam, Kate.

KATA. Pa, kad si se nagledo tega mora, jesi li što dobio, a?

PAVO (kao gori). Ništa, Kate.

KATA. Ti da sjediš kako tinto, a ja da se raskvartam!? - A ko će mi prigledat djecu?

TONI (kao gori podrugljivo). Ja, gospo Kate.

KATA (jedito, ko da će se zaletjeti na njega). Muči, gomnaru, er ću te ...

TONI (pobjegne u magazin).

JEDNA MALICA (razdrtijeh haljina vodi za ruku još siromašnije i manje djetešce. Pristrašeno). Dva solda kruha!

KATA (razbečila se uskošena). Što?

PAVO. A otkad si pak i gluha, Kate?

KATA. E, - čula sam, čula! - Sve kakva sekatura. (Ulazi u butižicu)

PAVO (maloj, pušeći). Kako ti je ime?

JEDNA MALICA (jadno). Perica.

TONI (koji viti iz magazina. Reci, ludno, ći pokojnoga Balda barkarijola.

PAVO (začuđeno). Sto? Baldova? - (Zove). Kate, Kate! -

TONI (dotrči do ispred butižice). Zovu Vas gospo Kate! (Odmah pobjegne).

KATA (izlazi s kruhom u ruci; prema Tonu. Da si mi došo! (Maloj). A đe su dinari?

PAVO (Kati, odvraćajući ruku djeteta). Otac umro, a majka u ošpedalu.

KATA (u čudu). Nikina djeca? - Muko moja, - čekaj, čekaj (ište u špagu). Nemam, ne. - (Uzme ih za ruku). Nu hod', ćerce, naćemo štogod. (Vraćajući se s njima u butižicu). Blažena Gospo! - mizerije! (Ulaze),

PAVO (gledajući za njima). I njih je izbacilo more. (Trese lulu). Gja. - Ko više, ko manje, - svi smo utopljenici. (Spravlja lulu u špag, pak ustaje). Idem joj prigledat djecu. (Tonu). Reci meštru, da sam ga isko. (Hoće da ide.).

POJAVA DRUGA.

Prijašnji i Ivo.

IVO. (ulazeći s pilom ispod ruke). Ko me zove?

PAVO. A! - Dobro došo!

IVO. (ostavlja pilu kraj magazina, pak pita Tona). Je li mu tu bila majka?

TONI. Nije, gosparu.

IVO. Tad pođi doma i reci joj, da ću objedovat u magazinu. (Toni ode),

PAVO. Posla e, meštre Ivo?

IVO. Da Bog pomože! - A - ćio si govorit sa mnom?

PAVO. Hm! - (Pokazuje na vrata s lijeve). Isko te - znaš ... on ... stari ...

IVO. Kapetan Frano?

PAVO. E, e!

IVO. A zašto?

PAVO. Vrtio ti se jutros okolo barke. - Pomislio sam: gusta ga; ma - (potiše) poslije sinoćnjeg burđela.

IVO. Sto govoriš?

PAVO. Uh! - bulikan ... (Ugledao Katu, koja izlazi s djecom iz butižice). Eto ti nje, - ona zna bolje.

KATA (dječici, koja nose svaka veliki kruh ispod pazuha i ogrnačić pun svačesa). Da - brave! - Držite se za ruku tako, - (Pavu) a ti reci onoj ludoj Margariti, da hi ne pušta same. Mogla bi ona doć po kruh. Neka se ne straši! Biće joj sveđ spravan.

PAVO (djeci). Homo, homo! Ima dobrijeh duša i za vas. (Odlazeći, Kati). Znaš, - idem ti prigledat djecu. (Odlazi držeći za ruku siromašice).

POJAVA TREĆA.

Kata, Ivo, pak Toni.

KATA (sklopila ruke, pak se zagledala za njima). Muči se - trudi vas život kako živina, pak na! - Majka u ošpedalu, a djeca na putu! (Trese glavom). Tako mi - padu ti ruke!

IVO. (zamišljen, za sebe). Bulikan, - a zašto?

KATA (uputila se prama butižici). Ako ti se vratim na svijet, ne muči se, meštre Ivo! ostaću osiđelica. Rađati samo siromaha, duše mi, i vragu bi se dodijalo.

IVO. (Kati). Bilo je sinoć treske, a? - Kate?!

KATA. Sinoć? - Đe? - (Sjetivši se). Treske? - Reci pako.

IVO. A - ti si čula?

KATA. Kako ne bih? - Zatvarala sam baš butigu, kad - ko ti me došo ometat? - Nike Lučina! Prohtjelo joj se beškota! - Bi li vrag na onu mu? Ni daje breda! Ma ko nema reda, nema ga...

IVO. Pak - pak?

KATA. Insomma, ja sam ti je poslužila; kad što ćeš čut?! Krivi se neko, krivi, ni da bi, Bože prosti, klali praca za Božić: "Ne ću, ne ću, gospar sam ja", - zavija ti ona stara hudoba.

IVO. A jesi li čula koji drugi glas?

KATA. Da?! Ja sam ti se, moj sinko, pripala, pa ... bjež'!

IVO. (za sebe). Može bit je tanćo! - Ne - ne, to ne može više tako hodit!

KATA (za sebe). Te capiso, rekli bi Pulljizi. Zasmrđelo staromu, što se mačak vrti okolo komina.

IVO. Kate! - Ja valja da s njome govorim.

KATA. S Anicom? - U ime oca i ... Ti si zamahnito, mladiću moj.

IVO. Do malo ću, ako mi ne pomogneš, da joj pridam dvije tri riječi.

KATA. "I ne uvedi nas u napas' !" - Ma ne znaš ti, da su tebi, meni i svakomu - zatvorena ona vrata? - Osim popa na Vodokršte i Marije od poste.

IVO. Ah! - može bit ona! (Trči prema uličici) ...

KATA (zaustavljajući ga). Hodi, vraže, da te čuju do Zatona! Pušti malo mene.

IVO. Draga, dobra Kate.

KATA (zove u uličicu). Marija! - Marija! E! - (Toni ulazi s protivne strane).

IVO. (Tonu). Uzmi kliju i planju, pak podi u dum Mata! Načinićeš mu blanak.

TONI (uzimljući stvari, za sebe). Vrag ponio i blanak i dum Mata! - (Ode).

KATA (iz uličice). Oslobodi, Bože, ni da su svi danas gluhi. (Zove). Marija!

GLAS MARIJE (iz ulice). Ko me zove?

KATA (glasno prama uličici). E! - Ja - ja - nuhod' ovamo! (Ivu). A sad brzo, đe je ta knjiga?

IVO. (do magazina). On čas, - on čas, dobra moja Kate! (Ulazi).

KATA (sama). Da, da, a intanto Kate čini neke posle! E! što ćeš, i to tije lemozina. - Samo ne prikori me, kad uzimaš koš djece. (Ugleda kapetana Frana, koji izlazi iz svoga vrta). Nuti sad ovoga! - (Hoće da se povuče u butižicu). Podi, vraže!...

POJAVA ČETVRTA.

Frano, Marija, Kata, za tim IVO. i jedan radnik za škara.

FRANO (zatvorio vrata, pak ih razgleda i drma). Lupeži, karonje! - Nema dva godišta da sam ih do napengat, pa na ... Dušu raspukla su se kako šipak.

KATA (do svojih skalina). Tresi, tresi, - zatresti će ti se.

MARIJA OD POSTE (izlazeći iz ulićice). A ko me zove?

KATA (pristrašena). Muko moja. - Ovo ti mije zadnja!

MARIJA (kao gori). A, ko me ...

KATA (začepi joj usta). Prisjelo ti! ... (Tiho). Ne vidiš li ga?!

FRANO (odlazeći ugleda Mariju). Uranila, e?

MARIJA. A što ćete? - Barka prazna, a vjetar u krmu.

FRANO. Ima li što knjiga?

MARIJA. Ni za dušu.

FRANO. A čeljadi?

MARIJA. Niko! Vlaho slijepi i ja. (Kate se približila magazinu, otkle je izašao Ivo i predaojoj list. Kate ga hitro skrije ispod ogrnača. IVO. odlazi tiho s druge strane).

FRANO. Jesi li susrela kakav brod, - škunu, onako, znaš, nešto velika? ...

KATA (porugljivom ljubeznosti). Čekate li kakvu koracatu, gosparu Frano?

FRANO (najeđeno). Pitam nju, - a ne tebe.

MARIJA. More kako dlan, kapetane.

KATA. Eto na; nema ni koracate.

FRANO (kao gori). Uf! jezičine. (Odlazi mumlajući). Ma - Gja! ... Koji bi vrag držo ovaku postu? (Ode).

MARIJA (brecnula se, pak za njime). Ne miritaš bolju, gosparu moj. (Jedito Kati). - Ah! Jesi li videla ardimenta?! - Er mu nije plutalo nešto velika, a on kako mazga.

KATA. Pirat su ga zvali, i pirat je osto.

MARIJA (kao gori). Da mi ti je donijet kakvu "priporučenu!"

KATA (Kaže joj lukavo list). Hoćeš li?

MARIJA. Što?

KATA. Zazvonit i predat je Anici?

MARIJA. Misliš da bi ga upekla?

KATA. Ne manjka joj nego rep, da bude zmija.

MARIJA (ugrabi joj list). A ti krepaj! (Zazvoni).

KATA (zatrčala se smijući se do butižice). Mare! - paraš - mi se duša isprid raja!

MARIJA (uljegla kroz otvorena vrata, otkle povirila glavom). Kate! - Počela me pecat! (Uđe i zatvori).

KATA. Eto smijeha, kad mu se i ne nadaš.

RADNIK IZ ŠKARA (ulazi sa ulice. Kati). Tabaka po sedam solada, Kate!

KATA (ulazeći u butižicu). Veselo na škaru, e, Andro?

RADNIK (sjeo na skaline). Došlo nešto karamusala iz Arbanije, da mu sašijemo rebra.

KATA (dolazi i dava mu duhan). Ala posla!

RADNIK (puneći lulicu). A što ćeš? Za siromahe dobar i Turčin. - Fala Bogu!

KATA. Pa govoru - nekrst!

RADNIK (kao gori). Nije nas ubio nekrst - ne. (Zapalio lulu. Čuje se daleko rastegnuto pjevanje). Čuješ li, Kate? - plaču pusti škar. - (Strese ramenima i ode otkle je došao).

KATA. Kako došlo, tako prošlo. A što ćeš? Fala Bogu! A sad valja mi prigledat objed jadnoj Mariji, er joj se onamo neće skuhat. (Nosi iz dućana metlu, pak je stavlja preko praga). Eto ti tu! Neka znadu, da me nije doma. (Ode uz ulicu).

POJAVA PETA.

Ivo, Frano, zatim jedan manjak.

FRANO (ulazi razgovarajući se s Ivom, a drži u ruci list). Pak što? - Ti ne bi?!

IV0. Da znam uprav zašto?

FRANO. Reko sam ti, da ima posla u Čilu. Jedna peča na dan! - A još više, de se kopa petroljo. Trudio bi, jes', ma in conclusione dinara puni špazi.

IVO. A ko mi to garantiškava?

FRANO (hitnlje). Ko! ... ma oni, čoeče Božji, koji to piše: moj prijatelj, - bogatun! Nije li on poslo Pera Smokovca u San Frančisko? - A nije li se Pero vratio s patentom, mi capite, s patentom na glavi, e?

IVO. Da, da, - ma ...

FRANO (sve povjerljivije). Nema tu ma! ... Gledaj Marka Kapetanića! Nema ni dvaes' godišta, što se smuco po gradu, ne bi li ga ko prihranio. Pošo, pa se vratio, a znaš de sad spi? Kupio palac Sorgića, pak ti se pružio u kamari damaškanoj kako vlastelin. A? - A to nije ništa, je li?

IVO. (iza kratkoga razmišljanja). Ne, kapetane, - nije to za mene.

FRANO (zatajenim gnjevom). A zašto, zašto di grazia, da mi je znat?

IVO. (mirno, posmijehom) Majka mi je sama.

FRANO. Žene! - puh!

IVO. Nijesu sve iste.

FRANO. A što si, što činiš, da ti - ne premaju dinari?

IVO. Znaš onu, kapetane: - "U kućici lončić, - u lončiću bedrica, - na bedrici nožić!" - (Smijući se). To se kanta na Božić okolo badnjaka, i tako je. Brez košare prije, - a sad? Tle, što gazim - moje je. Jes', ćio sam i ja jedan put u svijet.

FRANO. Vidiš, vidiš.

IVO. To mi je, kapetane, od očeve krvi. - Kad me pak majka zagrlila i rekla: "Ne ostavi me!" osto sam.

FRANO. Uh, te žene! - ne znadu nego plakat ...

IVO. Lasno je tebi, kapetane! - Ono što si, tvoj si. Aja? I ove ruke, što me hranu, i što sam, i što imam - sve, sve je majčino. Kopala, prala, služila. - Sad je sijeda. - Pa hoćete da je ostavim!

FRANO. Ma dinari, dinari!

IVO. E! Imam hi dosta, da prošetam moju staricu do Grada, da je povedem, kad su velike feste, u Gospu, pa da uzmemo sorbet na Pilama. - A da nas vidiš, kad se vraćamo doma! Reko bi: vjerenici! Promisli! - Sami u našoj barčici! Na krmi sjela moja mamica, tiha i mirna kao večer od neđelje! - Zasukala abit od svile, pa gleda, gleda sunce, što pada, aja? E! - bliješti mi se od svjetlosti zlatne kolane, što joj oko vrata visi. Tad, duše mi, kapetane, - tad ti zasiječem veslima more - onako, znaš, zategnuto i dugo kako mrnari od gvere, kad vozu Masimilijana na Lokrum.

FRANO (za sebe). Da sam se privario?

IVO. Zo Vam je, gosparu Frano, što Vas ne slušam?

FRANO. O! - jedan manje - jedan više! - Veramente - mislio sam, da imaš više ambicijoni ...

IVO. A što će mi?

FRANO. Zlato otvara svačija vrata - Ko zna?! Bogat, mogo col tempo nać ono, kako se govori, - dobri partit.

IVO. (naglo). Mislite li? ... (Gledajući ga oko u oko). Zašta mi to govorite, kapetane?

FRANO. Perche me gustaš! - (Za se). Hubobo! ...

IVO. (nakon kratkog razmišljanja, dalekim pogledom). Da ti rečem: daj mi vremena, da promislim? ...

FRANO. Reko bih ti: čekam Amerikana, - govori s njime ...

IVO (zamišljen). A majka?

JEDAN MANJAK (trči s lijeve, pak, dignuvši kapu, vas zapijehan). Gospar dum Antun ... poručio ... da je došo ... oni ...

FRANO. Koji, koji?

MALI (kao gori). Oni! Oni! ... i da Vas čeka. (Pobjegne).

FRANO. Vražja dječetina! ... (Upućuje se prama lijevoj strani, pak obraćajući se prema Ivu). Meštre Ivo, da sam ti pripočen. (Ode).

POJAVA ŠESTA

IVO sam, za tim Marija, a kašnje Jele i Vlaho slijepi.

IVO (zamišljen). Zašto su me njegove riječi upekle? Što će sa mnom? Hoće li me, oli? ... (Pauza). Kako peče zlato! ... A majka? (Sjede ispod duba zamišljen).

MARIJA (otvorila vrata Franova vrta, pak provirila). Pošo - Psss! - (Vuče za sobom Anicu te joj pokazuje Iva). Eno ti ga.

ANICA (držeći se za Mariju). Strah me!

MARIJA. Proće ti. (Turne Anicu prema Ivu).

IVO. (trči joj u susret.) Anica moja!

ANICA. Ajme! što sam učinila!

IVO. Dobro djelo.

MARIJA (odlazeći polako put uličice). Eno ti mu rečepiša i espresa (Smijući se ode).

IVO. (Anici). Ti mu nijesi ništa ispovidela?

ANICA. Trudno mi je, Ivo, kako grešnici isprid Božjega suda.

IVO. Jadnica! Ti se strašiš!

ANICA. A što ćeš! ... Kad me pogleda onako, o! ... tad ne mogu, ne ...

IVO. On te viče, - on ti prijeti.

ANICA. A što ćeš! ... Kad me pogleda onako, o! ... tad ne mogu, ne ...

IVO. On te viče, - on ti prijeti.

ANICA (prignula glavu). Ne ...

IVO. Može bit i da te ...

ANICA (hitro). Oh! ... ne ...

IVO. Ma što mi skrivaš, kad te vidim taku? ...

ANICA (tužno). Varaš se.

IVO. Nijesi bila tako blijeda, kad smo se susreli na Mihajlu.

ANICA (nježno). E da! - Turnuo si mi u ruku Miholjica ...

IVO. A ti, zličino, pružila si mi struk pelina.

ANICA. Iščupala sam ga na vratima od crkve! - Vidiš, nijesam sretna!

IVO. Pa što?! ... Pelin vonja i na suhijem hridima.

ANICA (zagledala se u njega). Kako čudno govoriš!

IVO. Ludo, je li? Ma ko je kriv? Kad te vidim, dodu mi na

pamet tolike čudne, slatke misli, pa govorim bolje i ljepše nego svaki dan. Čini mi se kako da mije sunce uljeglo u srce i u glavu. (Anica naslonila glavu na njegovo rame). Ma ... što ti je?

ANICA (tiho). Govori, govori ... slušam te.

IVO. (gladeći je po glavi). Kako su ti meke kose!

ANICA (kako gori). Biće tvoje.

IVO. Dušo! (Poljubi je u čelo; kratka pauza. Čuje se pjesma mrnara na škaru).

ANICA (kao gori). Što to pjevaju mrnari?

IVO. Kako i mi, - od veselja i žalosti. (Jele ulazi s košicorn ispod ruke, pa ide ravno u magazin).

ANICA (istrgla mu se iz naručja). Ah! Ivo, - to nije rados' , lagat - ne! ... (Jele došla do magazina, razgledala se naokolo, pak, ugledavši zaljubljenike, ostala kao od kamena).

IVO. Misliš li da me strah od njega? Nijesam li mu par? Oca mi je odnijelo more, kako i drugijem, - a majku? Poznaš li onu andiosku ženu, a?

ANICA (milo). Ja joj poznam sina.

JELE (u sredini podbočenljeh lakata). I to ti je dosta.

ANICA. Jele!

IVO. Majko!

JELE (dolazi polako naprijed, gledajući mrko sina). Pa kad se nagovoriš sto puta jače i slađe ispred oca te tvoje ...

IVO. Majko!

JELE (kao gori) ... i kad mu pribrojiš. žulje tvojih ruka i po - štenje tvoga imena, pa, ako hoćeš, i majčine blagosove, znaš, što će ti se dogodit? ... išćeraće te.

ANICA. Ah! (Skrije lice rukama).

JELE. Jes' - perche za onu čeljad ti si odrlija.

IVO. (za se). I ona kako stari!

JELE (Anici). Reci mu ti, da lažem.

IVO. Zašto je ubijaš, kad ti ne čini ništa?

JELE. A zašto je mamiš, kad joj nema ufanja?

IVO. Zaboravljaš, majko, daje ljubim i častim.

JELE. Da je častiš? - (Anici). Cuj me, ti mala, vjere ti - ćutiš li ga, er ti je to došlo iz srca, - onako, znaš, kako pupci na grani, - olije on tebe tužnu, slabašnu privario? ...

ANICA (naglo). Oh! ne!

JELE (dubokim uzdahom pogleda sina, kao za sebe). Majčin sine! (Sjede kao umorna ispod duba).

IVO. Što ti je, majko?

JELE. Ništa - ništa, zamantralo mi se.

IVO. (Anici kao u šali). Moja starica čuje iz daleka ekvinocijo kako mrnari. Jadnica! (Milujući majku). Još je muči tuga za onijem, što joj je more proždrlo.

JELE (skoro za sebe, zamišljena). I što kadgod izbaca! - - -

ANICA (Jeli, milo). Da se umiriš, Jele, rijeću ti, da mi je tvoj Ivo drag za njegovo dobro srce i za ljubav što ti dava.

JELE (odvažno ustajući). Pođi doma, ćerce. Ja ću govorit za njega.

IVO. (ponosno). To je moja majka!

VLAHO SLIJEPI (iza pozornice pjeva):
Dodi, dodi na prozore,

Diklo svijetla i prislatka.

(Čuje se smijeh i vika ženica).

JELE (Anici). Poj! - da te ne nadu.

ANICA. Bog te uslišio, Jele! (Ivu). Moli se za našu sreću.

IVO. Znaš, da sam tvoj. (Anica ode u vrt).

JELE (gledajući ih, polako). Eto - i ljubav je došla!

POJAVA SEDMA.

Vlaho slijepi, ženice, Kata i prijašnji osim Anice.

VLAHO SLIJEPI (s otvorenim, crljenim suncobranom, a u ruci štap i puno kraliješa, kurgjelica, korduna, koralja itd. Ispod duge, sive, izlizane flajde vise dvije platnene pune vrećice. Ulazi pjevajući, a za njime djeca i ženice. Sve veselo, naravno, domaće. Vlaho nazivlje po njegovu staru). "Bumbaka, kraliješa, kovčica, - žene!"

KATA (izlazi s uličice). Vlaho, beleco moja!

ZENICE (okolo njega čevrljajući). Imaš li koralja? - Dobar nam došo! - Đe su te puce? - Kad ćemo na kolende? - Brzo Vlaho, brzo!

VLAHO (opkoljen). Imam svega i svačesa, - ma nemoj me zadušit.

KATA (smijući se). Nemojte mi ga! On je moj čičizbeo; je li, Vlaho?

106

VLAHO (pjevajući):

Tanka struka i oblika,

Mirne ćudi i jezika,

Katarina, oj priblaga,

Ti si, bome, gora od vraga! (Svi se smiju).

KATA. Doće kolende, pa ću ti se osvetit. (Sve žene oko Vlaha kupuju i šale se).

IVO. (za sebe). Da joj rečem, kako me mami?

JELE. Vidiš, i ti nemaš odgovora. Što god rekla, on će te zasjeć jednom: a dinari?

IVO. (zlovoljno). Bio bi put do zlata ... ali ... ko bi s tobom? ...

JELE (začuđena).

IVO. ... što je to?

IVO. (kao gori). Sve su žene iste. - Eto, mučim li, zlo, ... sanjam li, - još gore ...

JELE (zgrabivši ga za ruku). Ti hoćeš poć? ...

IVO. (kao gori). Ne - ne ...

JELE. Za nju bi učinio i to!

IVO. (istrgnuvši se). Ni za nju, ni za tebe. Rekla si, da sam odrlija, a - taki ne vijađaju. (Ide tromo put magazina).

JELE (začuđena i nijema). Vihar ih nosi, a majke plaču!

PRVA ŽENICA (Vlahu). Imaš li prstena?

VLAHO. I ljubaca. (Smijeh).

JELE (osvijesti se, pa ide do Vlaha). Ah! došo si mi, Vlaho?...

VLAHO (slušajući njezin glas). Cujte, čujte! - to je oni lijepi, čestiti glas. (Pjevajući):

Svijetla kruno od istoka,

Slavna Jele Križarica. (Ide ravno prema njoj).

PRVA ŽENICA. Pak on da ne vidi?! ...

KATA. Slijep ti je, Vice moja, kako zemlja, ma Bog mu je do svjetlos' đe je drugijem tmica. (Čuje se iz daleka zvono).

KATA I ŽENICE. Podne! - A objed? ... A što će rijet muž? Biće bata! - Bjež'! (Raziđu se na sve strane. Kata stavi opet metlu priko vrata, pak ode uz ulicu).

POJAVA OSMA.

Vlaho i Jele.

JELE. (Duga pauza. Prekrstivši se iza kratke molitve, pa, kad zvono prestane). Kupiš li za mise, Vlaho?

VLAHO (trese lijevom torbicom ispod paletuna). Još koji solad, pak će bit i za veliku. A, reci: - zašto ti služu molitve, Jele?

JELE (davajuć mu iz špaga nešto dinara, muklo). Da nas ne uvede u napas'.

VLAHO (stavljajući dinare u bisage). Eh! tad će nam je rijet dum Mato na Mihajlu.

JELE. A zašto ne u Gospi od Milosrđa?

VLAHO. Ne čuješ li, Jele, kako more buči? Biće mrtvijeh pomoraca, pa valja molit đe im drugovi počivaju.

JELE (za se, zgražajući se). Ekvinocijo je opet tu.

VLAHO. Što tu brebonjiš, Jele?

JELE (prene se, pak mu stavlja ruku na rame). Ništa, Vlaho! Mislim, kako ti je to došlo, da ...

VLAHO ... Da kupim molitve za tuđu čeljad? ... Je li? ... Ih! - A zašto ne pitaš, kako me neka žena rodila i ostavila isprid vrata od ošpedala? I zašto se smučem po svijetu brez konca ni konopca? A? ... Ne znam, ne znam, Jele! ...

JELE. Nijesi ti naj nesretniji, Vlaho!

VLAHO. Može bit zato, perche sam slijep, e, e! I tako je! Kad ljudi vidu ove prazne rupe, govoru drugačije, er mislu: ne gleda nas. - Eh! tad njihov glas dohodi iz dubina, koje niko ne pozna, aja ti hi razumijem - i meni hije žo. - Biće ludo, Jele, što govorim i što činim, ma ... (Trese s novcima). Kad pitam lemozinu za druge, čini mi se da ... vidim.

JELE (duboko), Nijesi slijep, kad si tako pun milosrđa.

VLAHO (tiho). Zašto si tako tužna?

JELE. - (Prođe rukama preko lica). Sve je prošlo... sve se umirilo, ... a isto sam ti, kako je ono parok reko: "štica razbijena broda!"

VLAHO (još tiše). Strah te? ... JELE (u strahu). Ti vidiš?! ... VLAHO. Ne ... Slijepac te sluša ...

POJAVA DEVETA.

Pavo i prijašnji, zatim Kata, IVO. i dva radnika sa škara.

PAVO (ulazi s baulom na plećima, te ide do vrata kapetana Frana). Hej! ... Ko će mi zazvonit?

JELE. Evo mene, Pavo! (Zazvonl).

PAVO. Pozlatile ti se ruke, Jele!

VLAHO. Puhaš, Pavo, kako dolfin.

PAVO. Ni mrci nijesu tako pizetni. (Vrata se otvaraju. Pavo ulazi).

IVO. (izišo iz magazina sa staklenkom vina u ruci). Majko! - a de je žmuo?

JELE. Ah, glavo! ... Zaboravila ga. (Trči prama butižici, te susreta Katu iz uličice; obedvije ulaze u dućan).

VLAHO (prama Ivu). Imaš li kap i za mene?

IVO. Dodi, dođi, pjesniče moj!

PAVO (izlazeći iz Franovih vrata, pak zatvarajući ih). No me gusta, kako Spanjuli govoru. Para mi se tamnica.

JELE (izlazi iz Katine butižice i nosi prazni žmuo Ivu. Dva radnika dohode s lijeve strane, ter ostanu do Iva razgoarajući se. Ivo dava svakomu vina).

KATA (na pragu dućana). Ko je to došo, Pavo?

PAVO (prezirno). Nešto Amerikana, pun prstena i kolana. Puh!

PRVI RADNIK (Ivu). Da si vidio, meštre, kako mu se klanja gospar Frano! Sve ovako! (Oponaša ga).

DRUGI RADNIK. Biće hala kako i on.

IVO. (za sebe). Da nije oni od emigracioni?

KATA (gledajući na dno). Nuti, nuti! - eno ti onega od prstena.

PAVO. A gledaj dječetine iza njega!

POJAVA DESETA.

Niko, Frano, prijašnji i djeca.

NIKO (izlazi s Franom, bacajući šaku dinara među dječurliju, što se za njime skupila). Na! ... koljite se. (Dječurlija se baca na tle i 'rve za dinare). Ha! ha! ha! - Pravi Indijani!

KATA (zgrabila metlu, pak tjera djecu). Marš, otole!

NIKO. Oh! oh! policija?

KATA (s metlom na ramenu, oštro Niku). Neću smetlišta isprid vrata. (Ide u butigu).

PAVO (sa strane). Nije moja Kate luda.

NIKO (Franu). Eto ti na! ... jedva došo, valja mi se smijat. - Sve isto malašno i ridicolo! Vidiš li hi! - Ljudi sjedu isprid kuće i gledaju nebo, otkle ništa ne dohodi, - a žene - uh! ne govorimo, ne! - samo lotrojstvo, siromaštvo i lizanje otara.

FRANO. Furda, brate, - ma dobra za Ameriku! He! he!

NIKO (smijuckajući se ide s Franom prema njegovim vratima). Dunkve i za nas!

FRANO (zvoni). Introibo, - kako popovi govoru.

NIKO. Bi li vjerovo? - To me zvonce pomladuje.

FRANO. 44 oli 45?

NIKO. - Muči! ... 52!

FRANO. 52 manje 20, ostaje 32!

NIKO (veselo). To je razgovor. Mlad sam i primlad za ...

FRANO (začepi mu rukom usta). Pssst! (Otvaraju se vrata. Frano govori nekome u vrtu.) Reci, da odreže pršutka i stavi dvije kikare gnanariza više. Došo je oni gospar iz Amerike. - Neka se obuče malo bolje. (Prema Niku) U toliko. - (Opazi da se Niko zagledao u lađu, okolo koje Ivo radi pjevuckajući). Ah ... hudoba je tu! ... Da mi omete poso! - Ne ćeš, ne! (Niku). Junačina, eh?

NIKO (zagledavši se u barku). Ko?

FRANO. Meštar.

NIKO. Ne. Gledam barku. - Caramba! A otkad se to gradi u vas? - (Približuje se. IVvo ne pazi na njega).

FRANO (polako). Oh! to ti je glava!

NIKO (kao gore). Krma kao vreteno, a boci malašni i nabreknuti. Baš inglezi "gig". Cudno! (Stane ispred Iva). Ti si meštar!

IVO. Jesam.

NIKO. A đe si to naučio?

IVO. Nešto u Gružu, a nešto iz moje glave.

FRANO (polako). Da ti ga je u Americi!

NIKO (Ivu). Čiji si?

IVO. I da ti rečem, ne bi me pozno.

NIKO (za sebe). Đe sam vidio tu facu?

FRANO (kao gori). Osoran je, - ma trudi za trojicu. Ala bi ti služio, da ga odvedeš! ...

NIKO (Franu). Oli ti je na putu?

FRANO. Ah! ne ... ma ... žudim mu sreću.

NIKO (Ivu). Što išteš za tu barku?

IVO. Ne dam je.

NIKO. O! o! - gospostva!

IVO. Smeta li te?

NIKO (oko u oko). Ni malo. (Za se). Na nekoga me spominje. - (Hoće da ide s Franom).

VLAHO (izlazi iz magazina. Jeli). Ja ću naprijed (Nazivljujući). "Kraliješa, traka, bumbaka!" - -

NIKO (obrne se naglo). Što je to? - Vlaho slijepi, - još živi! ...

VLAHO (zaustavio se za čas prisluškujući, zatim nastavlja). "Korduna, koralja, sapinjača!" - -

NIKO (ide k njemu, pak ga vodi naprijed). Ni jedno, ni drugo, ni treće - nego tebe, tebe! ... ha! ha! ha! Ti si. (Razgleda ga). "Konca, bumbaka sapinjača!" - Sved isti! Ah da znaš, koliki te spominju i u Peru, i u Čili, i u Paragvaju! Ha! ha! Slijep, žgurav, obričen - ti si, ti si! .

JELE (izlazi iz magazina, noseći praznu čašu u Katinu butižicu. Došavši do skalina, čuje glas Nika, pak ostane okamenjena, gledajući sve naokolo, otkle je taj glas). Ko to govori?

VLAHO (Niku). Ti me spominješ, a ja te ne poznam.

FRANO (Niku). Miči se! - Objed je spravan. Pušti tu pijavicu.

NIKO. Ti me ne poznaš! A ko je kanto s tobom kolende u Gružu isprid nekijeh funjestara? ...

VLAHO (slušajući pomnjivo). Govori, govori ...

JELE (pristrašena, izašla do butižice). Što je to? - što je to?

NIKO. Znaš, kad smo pjevali: "Čuj me, draga, na prozoru!" (Smijući se). Ne, ne - nije tako!

VLAHO (pjevajući). "Slušaj, dušo, dragi plače!"

NIKO (štucajući s rukama). Bravo, bravo, to je, to je! - ha, ha!

JELE (zadrhtala, pa joj čaša pada na tle i razbije se). Bože moj!

KATA (istrčala iz butige). Jele?

JELE (prisiljenom zabunom). Ništa, ništa! Popuzla sam se! (Prislonivši se na Katu i pogledavši Iva, koji radi). Muči! Muči!

PAVO (nosi iz dućana čašu vode i dava joj piti). Smela te - omarina!

NIKO (do vrata s Franom, kao da hoće uljesti. Vlahu). Drago mi je da sam te našo, Vlaho! Ko tebe vidi, spominje se zaboravljenijeh stvari. (Dava mu iz špaga zlatni cekin). Na, - napij se i u moje zdravlje!

VLAHO (pipajući novac). Zlato je! - (Glasno). Biće ti za dušu. (Stavlja ga u torbicu).

FRANO (ulazeći). Ma si dodijo. (Ulazi u vrt).

NIKO (kad otvorenih vrata). Ha! ha! Vlaho moj! govoriš sved ludo, kako i prije! (Ulazeći). "Korduna, kovčica, kraliješa!" - Ha! ha! - sve isto! - Oh đe sam došo, đe sam došo! (Ide i zatvara vrata).

IVO (gledajući za njime). Prisjelo ti!

PAVO. Frano da ga prima i tratava! Razumiješ li ti to? (Razgovaraju se među sobom. U to dođu i ona dva radnika, ter pušeći stoje i govore s Pavom i Ivom).

JELE (čim se vrata od vrta zatvoriše, zatrči se do Vlaha, pa, razgledajući se strašivo naokolo, govori muklo, hitro). Tako ti milosrda Božjega - reci, Vlaho, vidiš li?

VLAHO. Bog vidi, a ja slušam.

JELE. Dakle ... tvoje jadne oči? ...

VLAHO. Reko sam ti: nemam hi.

JELE (sve to muklije i strahovitije). A isto, poslije godišta i godišta - kad si čuo oni smijeh, ti si u tvoj tmici pozno, da je on ...

VLAHO. On?

JELE. Čovjek, zvijer, hudoba? ...

VLAHO. Sve i ništa.

JELE. A ime - ime?

VLAHO (misleći). Eh! počekaj malo spominjem se, - jes', jes' ... smuco se po Gružu veseo, mlad. - Ma što govorim? ... bio ti je susjed, Jele! ...

JELE (zadušeno). A ime - ime?

VLAHO. Oh! bella ... Iva Marinovića sin.

JELE (kao gori). Ah! Muči. (Ostane kao od kamena).

IVO. (smijući se, na dnu, s Pavom i s radnicima). Ha! ha! i ta ti valja!

JELE (nijema u neizrecivoj nutarnjoj muci). Oh! ti glas ... ti glas!

IVO. (dohodi naprijed, držeći sjekiru u ruci). Dušu mu! Da pukneš od smijeha!

PRVI RADNIK. Jes'! tako je! Frano zagrlio Amerikana i reko mu: "Eto mi zeta! "

VLAHO I JELE (u jedan mah). Zeta!

IVO. (za sebe). Za to me stari mamio, da idem u Ameriku! (Jeli). Eto vidiš, što hoće rijet oko! Jedva mi se prikazo oni miliš, nešto mi se smutilo. Ala sam ga pogledo! - Sad znam ...

JELE (pristrašena, gledajući ga u lice). Ti ne znaš, što govoriš.

IVO. (polako Jeli, pridušeno) Ja znam da, kad bi je on uzeo ... (zamahnuvši sjekirom), bila bi mu zadnja.

JELE (s velikim vriskom zgrabi mu sjekiru).Ne! ... (baca je na tle).

IVO. (zagledao se vas u čudu u majku). Majko! ... što ti je?

JELE (protrne i sva se ukoči od svladane borbe; ali snaga je počinje ostavljati, ter, smiješeći se, govori prekinuto, bolno). Ludove! ... pristrašio si me! (Vlahu tiho). Vlaho, mrem ti ...

IVO. (Vlahu). Odvedi je doma i čuvaj mi je lijepo. (Milujući Jelu).

JELE (odlazeći za Vlahom). Idem ... idem ... dušo! ... (Odlazi, bacivši cjelov Ivu).

KATA (Pavu i radnicima). Onaka mlados', pa za starežinu ... A ovi jadnik! - Uh, biće tu - svega!

PAVO (Kati). To nijesu, Kate, naši posli. (Radnici odlaze odozdo, Pavo i Kata u butižicu).

IVO. (koji je ostao prekrštenijeh ruku, zagledavši se za majkom) Ala se ustresla! - Biće bure! - (Ladica s ribarom prolazi na dnu isto kao na početku čina). On da mi je ugrabi? On? - Ma ko? - (Učini korak, te ugleda sjekiru. Nešto kao da mu sine glavom; prignuo se, uzme je za čas, zagleda se u nju, za tim, zamahnuvši je, muklo). Pa sve isto! - Jes'! ... - Ubio bih ga! - (Lađica polako iščezava).

Zavjesa polako pada.

DRUGA PRIKAZA.

Saloča u Franovoj kući. Na dnu jedna, a na lijevu druga vrata. Strop je od običnijeh greda sivo našaranijeh. Na desnu je prozor. U sredini trpeza, nekoliko stočića od kože i jedan fotelj. Sa strane do srednjijeh vrata po jedan starinski buro, a na njima kite cvijeća ispod staklenih pokriva, kikare od porčelane i t. d. Dvije slike brodova nad ormarima, a poviše vrata jedna geografska karta. Između vrata, s lijeve strane, vise stari portreti i barometar. Na tlima poveći crn sanduk, i to baš oni što ga je Pavo donio na koncu prvoga čina. Izmedu prozora i vrata na desnu tavolin, a na njemu starinski lukjernar. Soba je zelenkasto - sive šare. Na prozoru bijele zavjese.

POJAVA PRVA.

LUCIJA (sama. Ulazi kroz srednja vrata, noseći botiljicu od ulja. Nešto je smetena, pak časom prisluškiva, a časom ište nešto po sobi. Čuje se jak razgovor s lijeve strane. Lucija stane nestrpljivo). E! ... ne dospio! (Razgleda se po sobi). A što sam ono iskala? - Eto 12 godišta što sam u ovoj kući, a njegov me glas još zna ustresti. (Ogleda lukjernar na tavolinu kraj prozora). Ah! evo ga. (Nosi ga na trpezu u sredini, pak ga napravlja). Ni kapi! - Nagorio ga oni Arnaut. Otkad on odika, sve to gore. Na - kad te pogleda, para ti se, da će te proždrijet. (Prestane pa sluša). Okladila bih se, da plače! ... (Prema vratima). Ma što je mučiš, kad ga neće? (Šutnja). Umukli su. Čini mi se, - vratila su se vremena pokojnice. Koja je ono bila kutnjica! - Pa što?! ... dode on s vijađa, eto opet pakla, eto muka, eto plača. (Ulijeva ulje u lukjernar). Pa dospjelo, da joj se dodijalo i pošla tamo počivat ispod čempresa. (Uzimlje u ruku lukjernar. Prema vratima na lijevo). Viči, viči! ... dogorjeće ti i ona. Ma - ne misli, da ću ti je žalit kako pokojnicu. A ja! - Bože, daj! sklopiću joj ruke na prsima, - baš kako i majci, - poljubiću usred čela, pak - znaš, polako ću joj rijet u uho: "Tužno pošla,

ma se ne vratiia!" (Tre suzne oči). Jes' - to ću joj rijet, pa ću poć! (Stavlja lukjernar na dno, pa hoće da izide).

POJAVA DRUGA.

Frano i Lucija.

FRANO (izlazi s lijevih vrata, smrknuta čela. Prođe jedan put po sobi, pak se zaustavlja ispred prozora). Dušu mu! ... i brijeme!

LUCIJA (na dnu, klimajući glavom). Daždi, gosparu, daždi.

FRAN~O (osorno). Što si tu?

LUCIJA (pokazuje lukjernar). Nagorjeli ste se, pak sam ga napravila.

FRANO. To se čini u kominu, a ne odika.

LUCIJA. Doli je tmica - prolila bih.

FRANO (gledajući barometar). Eto ga na ... pada, pada!

LUCIJA. A što sam ja rekla? - Kad crna kokoš počne kukurijekat ...

FRANO (srdito). Tad su žene ribambite.

LUCIJA. Ne, gosparu, Bože sačuvaj, tad trešnja ili kvilocijo.

FRANO (ljut). Izidi mi, da ne bude jedno i drugo.

LUCIJA (pokazuje na lijevo). Idem - ma učinite, da se tu razvedri.

FRANO (zgrabiv stočić objema rukama). Lucija! ... čuvaj se! ... ne tanći me!

LUCIJA (do vrata). Idem - idem! Ma dobro stari govoru: Voda teče, a plač stoji!

FRANO (kao gori). A da mi se smrkne?

LUCIJA (kao gori). Ni po jada! - Stara sam (Ode).

FRANO (sam, gnjevan). Ko me drži, da hi svijeh ne išćeram? - Da nijesam više gospar u mojoj kući? - A sve to, er se moja neprilika namurala u nekoga prlabuća. - Ma! ... platiće je, duše mi, platiće mi je. (Do prozora). I ovi prokleti daž'! da, da izidem. Eto dva dni, da je Ivo pošo u Grad - a zašto? (Šeta se po sobi, pa stane). Zaludu! - Sa ženama valja kako s mazgom. Ne će, - a ti udri. (Ide naglo prema vratima, otkle je došao, kao da bi htio unutra). Mogo bih je satrijet - ma - zašto ima isti pogled pokojnice? ... I ona je mučala, kako i ova, - a kad stisne usta i podigne oko - tad - tad ... (Potiše). Eto ti mi je opet. Plakala - pošla, - a ostavila nju! - Iz moje krvi izišla je njezina prilika. (Zamišljen prodrhnu i svali se u sto).

POJAVA TREĆA.

Anica, Frano, za tim Niko.

ANICA (otvorila vrata na lijevu i ostala na pragu, mučaljiva, blijeda). Ćaće! ...

FRANO (prene se i ustane). Ti!

ANICA (kao gori). Ne mogu više!

FRANO. Što?

ANICA. Došla sam, da dospije ovi naš veliki jad.

FRANO. A ko te muči, da mi je znat?

ANICA (ulazeći). Moja slabos', ćaće! Eto - Čekala sam, čekala, - a niko mi ne pomaže. Sad je sve dospjelo. Ti bi ćio da podem za Nika ... a ja to ne mogu.

FRANO (počinje mu gnjev). A zašto, gospo Ane, di grazia?

ANICA. Dala sam riječ - meštru Ivu.

FRANO (ironski, ali sve to većom srdžbom) Brava, brava - tako me gusta! Finalnmente - govoriš ćaro!

ANICA (blijeda, ali mirna). Ja ga ćutim i biću njegova. (Klekne, proseći oca). Molim te kako Boga na otaru, ne daj me đrugomu!

FRANO (kao gori). Ah, ne!? - Nego uvesti u kuću odrliju, da glođe moje stare trude! - Maranguna, da odvede ćer skladnoga pučana? Ma, dunkve. - Ti još ne znaš, ko je Frano Dražić?

ANICA (u strahu hoće da ustane).Ćaće moj!

FRANO (uhiti je za ruku, pa je pritisne opet na tle). Rekla si, da sam tvoj Bog, - a ti kleči. Ah! otvorila su se ta bezočna usta, - čuo sam sramotu skrivenijeh stvari. Fala ti! Ma iskrenos' za iskrenos' ... - (Bijesnim ali podmuklim jedom). Ne, - ne, ne! Razumiješ li? - Sto milijuna puta ne! Ne ćeš uzet siromaha, nego bogatuna, a to ti se zaklinjem za ...

ANICA (u najvećoj uzrujanosti, da zaustavi kletvu). Muči, - ćaće moj dragi, tako ti imena Božijega ... ne! ne! ... ne govori, ne griješi dušu! Biću dobra - prosti - prosti ...

FRANO. Dakle? - jesi li me razumjela? (Čuje se glas Nika). Evo ga, digni se - brzo, brzo - sad će doć ovamo.

ANICA (digla se, pak hoće da pobjegne). Ne, ne ... pušti me!

FRANO. Stoj! ... Sva si zaplakana, raspletena. (Brzo vadi ubručić iz špaga). Čekaj! ... (Briše joj suze). Očisti se - videćeš, koja te čeka sreća ... Imaćeš prstena, gajtana sve oro fiorentino pak ombrelina od svile kako vladike. (Gladeći joj kose i uređujući haljine. Čuje se glas Nika sve to bliže). Tako! ... Anica je lijepa, Anica je dobra! - Digni ogrtač. (Diže joj ga). Valja da mu se prikažeš sved kako pupica. - Znaš, on je gosparun, a do malo - okolo Božića, biće ti muž. (Niko otvara srednja vrata, pa govori s nekim na polje). Ne će saznat ništa. - A sad se nasmij. - Što? valja, valja - samo malo ... ala, lijepa moja, bićeš još ljepša - smijeh u suzama, kako sunce u daždu ... he, he!

ANICA (koja je u nijemoj zdvojnosti pustila da čini s ' njome sve što hoće, prođe rukom preko očiju). Vidiš! - Osušile su se.

NIKO (kao gori). Čekajte doli. - Eto me do malo. (Ulazi, pak veselo, pošto ih je ugledao). Nuti mi hi! Uranili! Caramba!

FRANO (naglim veseljem, hitro). Ne čudi se. Da ti znaš kakva mi je ova kutnjica! "Čelica" je zovu. Kad svi još spu, - ona je gja uredila, očistila, prigledala, što ne bi desetero službe! - A kad ti se probudim, - na, zakašljem, - i eto mi kafe, skorupa, moj čibuk ... ha, ha! Domaćica - govorim ti!

NIKO. Zato sam i došo, da ti je odvedem. Da! - I meni su drage ove bijele ruke. - (Hoće da je zagrli).

ANICA (istrgla mu se; za sebe). Bože, zašto me ne digneš?

FRANO (polako Anici). Nasmij se, nepriliko. - (Niku). Srami se kako dumnica.

NIKO (Franu). A to me baš priteže u ženama. Njihovo mučanje, pa rumenilo, - pak oni strah, što im veže ruke i noge, to je pravo uživanje! Kad taku nađem - eh! - ni da sam popio litru Wisky-a. (Potiše Franu). Da me tad vidiš! ...

FRANO (tiho u smijehu). Psst - da te ne čuje, huncute!

ANICA (do prozora, za sebe). Nikoga, nikoga.

FRANO. Intanto, bi li ti kap kafe?

NIKO. Dobra ti je i ta. Sagnjeću vam od ovoga prokletoga dažda.

FRANO (Anici). Podi doli i spravi nam dvije kafe, ma jake.

NIKO. Kako ljubav. (Hoće da je zagrli). Anita del my corazon!

ANICA. Idem, idem. - (Pobjegne kroz srednja vrata).

POJAVA ČETVRTA.

Niko i Frano.

NIKO (zagledao se za njom). Pupak, e? ... da ga zađeneš!

FRANO (lukavo). To ti je ženica!

NIKO. Baš dobra za mene. Držaće mi kuću u redu. Eh! Da vidiš, kakva mi je!

FRANO. Biće velika, a?!

NIKO (naduto). Viša nego Dvor!

FRANO. Caramba!

NIKO (sjedne i puši). Nije li ti malo čudno, Frano, da sam se u mojim godinama nažudio viđet ove naše jadne zemlje?

FRANO. Tvoja volja - - Božija!

NIKO. Istina! Učinio sam sveđ, što sam ćio. (Pušeći, kao da slijedi drugu misao).A - reci mi sinčero, je li Anica sveđ ovako mirna, - pripadena? ...

FRANO (hitro) Sved, sveđ! - Znaš, - to joj je od majke.

NIKO. Razumijem. A - nema li nekoga, - znaš, onako, - kakvoga mladića - da je vagiđa? ...

FRANO (kao gori) Ona? - Pođi vraže! - ne pozna nego mene i paroka.

NIKO. Bolje tako! - Del resto i da nije ... bilo bi sve isto. Glavno je, da mi drži kuću - i da mi rodi sina.

FRANO. I ti mu se nadaš? ...

NIKO. S moje bande ne strašim se. Prosuo sam hi po svijetu, da ni vrag toliko ... !

FRANO. A reko si, čini mi se, ono drugo - za Božić, je li?

NIKO. Oženiću se na Ivanje. Doće mi brod - danas oli sutra. Nakrcaće najprije vune u Đenovi, - pa, kad se vrati: "adio, ćaće!"

FRANO (smeten). Služi li ti odma' - ono nešto peča što sam ti obećo?

NIKO. Za sad ne. Samo valja da učiniš subito donacijon i da mi je daš prije nego pođemo. Bolje, dokle si u snazi, - er da bi umro prije nego se mi vratimo iz Amerike ...

FRANO (zlovoljan.) Umro, umro! - ni da sam dekrepit, em! ...

NIKO. Lasno je pribrojit, koliko možeš još živjet. Tebi je 69 godišta, e? Stavi jo pet - šest - deset najviše, - pak?

FRANO (srdito). Pak, - ništa, gosparu moj! Jesu li to načini? Dakle, ti uzimlješ moje dijete za ...

NIKO (s komičnijim začudenjem). Frano! Tebe je strah od smrti!? - Oli - (uhiti ga ispod ruke, pak lukavo) da se razumijemo na našu. Misliš li ti uprav, da ja uzimljem Anicu tako, perche sam se zaželio mlade krvi? ... - Ne. - Ja trgujem, kako i ti: ti ne davaš dinara, dokle si živ, a meni služi domaćica i brez tvoga zlata. Je li tako? - Nego spomeni se, da ću i ja u starosti imat boles' ostalijeh Dubrovčana: žudnju da počinem usred ovijeh maslina i da sadim kupus, kako su činili i svi ostali od pamtivijeka. Dakle?! Ako ti umreš prije mene, kako je naturalo, - ja hoću, da dodem na spravno, brez notara, brez tribunala, brez pročesa s tvojom braćom.

FRANO. Dosta ... dosta, vraže jedan!

NIKO. Nađi, ako možeš, drugoga zeta, da te ostavi u gospostvu do smrti!

FRANO. Reci, Niko, pjutosto: našla slika priliku. (Smiju se).

POJAVA PETA.

Prijašnji. Tri mladića.

PRVI MLADIĆ (provirio kroz srednja vrata). Gosparu, docna je.

NIKO (kao da se sjeća) Zaboravio sam vas! Ala dodite. (Ulaze tri mlada ribara, kukavno obučena, ali zdrava i mirne veselosti) .

DRUGI MLADIĆ. Spravlja se fortuno gosparu, a daleko nam je kuća.

TREĆI MLADIĆ. Čekaju nas.

NIKO (izvadio iz kovčega debelu knjigu. Sjednuo do trpeze u sredini, pa rastvorio knjigu). Dakle, Ivo Perović, Marko Vojvodić i Vicko Lise, je li?

SVA TROJICA. Tu smo.

NIKO. Hoćete li i vi u Ameriku?

PRVI MLADIĆ. A zašto smo tu? (Smije se).

NIKO (piše u knjizi, za tim). Puštaju li vas vaši?

PRVI I DRUGI MLADIĆ. E! Toka!

TREĆI MLADIĆ. Majka plače, ma - (strese ramenima).

FRANO (za sebe). A oni moj hajduk ne će da ide!

NIKO. Eto tu - do malo će doć brod iz Triješća, pa ćete sa mnom. Ako bi se pak uputio moj bark "Sloboda" brez mene, daću vam biljete do S. Frančiska. Jeste li razumjeli?

SVA TROJICA. Šjor si!

NIKO. Otole će vas prinijet vapor do Brazila. Tu sam kupio neke

minijere od salnitra. Biće posla, - ma vi ste mladi.

SVA TROJICA. Šjor si! (Smiju se).

NIKO. A znate li, što ćete dobivat na setemanu? (Zatvara knjigu i ustaje). Četiri peče ingleze. Naturalo, put plaćate vi, ma ja vas hranim. Zato eto vam odma' jedna peča od zlata. Almeno ćete znat, s kijem imate posla. (Dava im novaca).

PRVI MLADIĆ. Fala, gosparu! Vidjećete; kad se vratim doma, imaću sve ruke pune prstena.

DRUGI MLADIĆ. A ja ću stavit patentu!

TREĆI MLADIĆ. A ja ću donijet majci zlata, da prede.

SVA TROJICA (veselim smijehom). Adio, gosparu. (Odu).

POJAVA ŠESTA.

Niko, Frano, za tim Lucija i jedna siromašica.

FRANO. Da znadu ludovi, što ih čeka!

NIKO. Pak? - isto bi pošli. - Gladni su, - a zlato grije i siti. (ulazi Lucija s "tacunom" i sa dvije kafe). Eto nam konsolacioni!

LUCIJA. Prostićete, ako Vam nije dobra, kako jučerica ...

NIKO (srčući). Valja ti cekin.

LUCIJA. To su Vaša skladna usta. (Za se). Prisjelo ti! (Ostane na se).

NIKO (Franu, pokazujući mu knjigu). Pogledaj odika! Od 20 do 30 godišta umire ih polovica, - od 30 do 35 nešto malo više - 60 po sto. Tako ti je! Ko je mladi i jači - ti ostane, a ko ne, - ne. (Zatvara knjigu).

LUCIJA (Franu). Doli je ona jadnica - Mare Pendova.

FRANO. Ne ću siromaha po kući. Išćeraj je.

LUCIJA. Lasno Vam je govorit, - ma ona hoće danas u gospara Nika.

NIKO. Što je? – Što je! - Kakva djevojčica?

FRANO. Baš si našo! - Spominješ li se nekoga Vlaha Penda iz Šumeta? Bio piloto, pak brod se razbio, - a on osto go kako spuž. Tad sam ti ga poslo, a sad je godište dana, što mu žena čeka knjigu, - i knjige nema.

LUCIJA. Ah! jadnica, - da je vidite!. Osušila se od suza, - a gladna kako buba.

NIKO (otvori knjigu, pak prolazi stranice). Sad ćemo vidjet. Ako je došo u mene, - biće upisan odika. (Razabira u knjizi). Umro - umro - umro.

FRANO (gleda za njime u knjizi, tiho). Koliko mrtvijeh!

NIKO (mirno Franu). To su oni od četiri peče. Sveđ u vodi do koljena, - kako ne bi umrli?! (Slijedi tiše). - Živ, živ, umro, umro, umro ...

LUCIJA (prikrstila se u strahu. Čuje se zavijanje vjetra). Jadne vam majke! (Otvaraju se vrata na dnu. Ukazuje se pripukla siromašica s djetetom u ruci, koja slijedi izražajem razgovor onih u sobi).

NIKO (kao gori). Tu smo! Vlaho Pendo pokojnoga Antuna,težak iz Šumeta. -

FRANO. To je.

LUCIJA. Ah! Dobri Vlaho! ... jak kako gora ...

NIKO (čitajući u knjizi) Došo okolo Svisvetijeh, - pak nema ga više ... Ah! čekaj - čekaj, - eto tu nešto. - "25. aprila našli ga u S. Jose - mrtva!" (Čuje se vrisak siromašice, koja je naglo zatvorila vrata).

FRANO i NIKO. Ko je tu?

LUCIJA. Ajme! Došla je za mnom, pa je sve čula! - Ajme, tužnice! (Ide brzo kroz srednja vrata).

FRANO (jedit). Živino! - Što sam ti reko? To ti je kad puštaju ovaku čeljad u kuću.

NIKO (mirno). Imala je ne slušat. (Srčući kafu, koju je opet sam izlio iz imbrika). Što se jediš, Frano? Kafa će ti ohladnjet! - FRANO. Prošo me gus' i od kafe. - Sve te pusti smrti!

NIKO (s kikarom u ruci, miješajući šećer). A jesi li promislio, Frano, koliko je čeljadi pomrlo, dokle se ubrala, otrijebila, ukrcala i donijela do tvoga komina - ova,famoza kafa?

FRANO. Ah! to je pak! - - -

NIKO. Dunkve, vidiš! - (Ispi je do kapi). Ko bi uživo, da se misli na mrtve?

FRANO (srkne i popije). E! - duše mi, slađa je iza tvojijeh riječi. NIKO. A sad ću ja do pilota, da vidim, dohodi li mi bark.

FRANO. To su pak moji posli. (Uzimlje klobuk). Ti ostani tu, počivaj i fumaj, a, kad ti pak dođje, zazovi Anicu.

NIKO. Nije te strah, da ostane sa mnom?

FRANO. A tebe? (Zove na vratima). Anica! - Anica! -

POJAVA SEDMA.

Anica, Niko i Frano.

ANICA (ulazeći). Što je, ćaće?

FRANO. Ja izlazim. Ti ćeš ostati s Nikom.

ANICA (tiho). Zašto me ostavljaš?

FRANO (glasno). Da, da! ne straši se. I tako ćeš do malo bit njegova. (Tiho Anici). Gledaj dobro! - (Pozdravljajući ih). Adio, golubići moji! (Ode).

POJAVA OSMA.

Niko i Anica.

NIKO (smijući se). Ne bi zaisto reko da smo ...

ANICA (pristrašena, do vrata na lijevu). Ja sam tu... u mojoj kamari ... ako Vam je što potreba.

NIKO (uzimlje je za ruku). A da mi je do tvoga razgovora? - Ne ... ne ... ne straši se. - (Pušta je). Samo ne hodi odovle. Čini sve što hoćeš, ma pušti me, da te gledam. Tu, okolo mene, - sve je tako staro, crno i gnjilo, - a ti si jedina mlada i vedra stvar. Vjeruj mi, ja bih poludio, da stojim u ovoj samoći. Ah! đe je moje veselje, moj trud, pak sunce što peče, pak dim što se diže s kominata do neba, - pak ona gomila svijeta, što trči, viče, - i sve to za mene, za mene! A ja crn, čađav, golijeh prsi, zapovijedam svemu i svačemu! Pa kad zavičem! - Eh, da čuješ onu šutnju, oni muk u radnji, što nigda ne dospijeva! Oh! - ti ne znaš, djevojčico, što je uživanje gospostva u strahu podložnijeh ...

ANICA (gledala ga je nijema, kao da ne razumije njegove riječi, pak se trgne, kao da je čula nešto u daljini). Čekaj! ...

NIKO. Što je?

ANICA (kao gori). Nešto ječi.

NIKO (prisluhnuo). Vjetar je, ludno! (Zlovoljno). Eto dosta je jedna riječ – pak ja nijesam ja! - Gledaj me, gledaj s tijem čudnijem očima. Ne, - ti ne razumiješ, kako me ubija ova tmica, - ova lijena čeljad, - ove molitve, što sa svijeh strana dozivlju Boga, a Bog hi ne čuje. To je sve kako otrov, koji mi malo po malo truje krv. Jes' jes' - ne bi vjerovala! ima monenata, kad sve to u meni budi neke stare pripovijesti, pak sve mi se čini, da me neko prati ... da neko trči za mnom ..

ANICA (mirno, jadna). Tebe je strah našijeh tuga!

NIKO (pogleda je prodirno, pak strese ramenima). Može bit imaš pravo! - Strah? - Mene!? Ali od česa?

ANICA (za se) Nije tako zao. Ko zna? - Da mu rečem moju tajnu!

NIKO (osvijestivši se). Ne ... djevojčico! Nije strah. To je ovo mrko nebo, to je ovi daž', to je ovo more, što sved ječi, a ne znaš zašto; - to su moje ruke, što ne trudu, noge, što ne idu, moja glava brez misli, - moja krv, jes', moja silovita krv, koja se smrznula izmedu vas. (Čuje se kucanje na srednja vrata).

ANICA (ustajući sa stolice, pristrašena). Čuješ li?

NIKO. Pak? - (Opet neko kuca. - Pauza). Ha! ha! što sam ti,reko? - Dosta da neko zakuca, a ti se pristrašiš. - Eto kakvi ste! Sa svijeh strana viri nešto strahovito, što vam uzima snagu. (Anica gleda u vrata). Mješte da se mikneš i da otvoriš, - ti stojiš tu, - treseš se i misliš: ko bi mogo to bit? Može bit tmor, - ono nešto crno, tužno, što te muči u snu. - (Smijući se). A da nije tenjac?! Ha! ha! ... Ne tako, Ane! Slušaj mene. Kad ti je štogod naputu, smeči i podi naprijed; - a kad što zakuca, otvori sama, kako sad ja. - (Ide na vrata i otvori. Jele stoji nepomična, mirna sva u crnini. Crni ubručić pokriva joj glavu. Niko nehotice nazaduje).

POJAVA DEVETA

Jele i prijašnji.

ANICA (ugledavši je, usklikne od čuda i jada). Ah, Jele! (Trči joj u susret, pak tiho). Bog te šlje!

NIKO (Anici porugljivo). Eto vidiš, ko je kuco - niko!

JELE (uljegla, polako Anici). Moli, da budem sveđ jaka, kako i do sad.

NIKO (Jeli). Išteš li koga?

JELE. Tebe.

NIKO (Anici tiho). Koje ova žena? Poznaš li je?

ANICA. Zovu je: Jele Sveta.

NIKO (zlovoljan). Uf! biće kakva dumnjača! (Jeli). Govori, - nemam vremena.

JELE (Anici). Ne zaboravi me! (Anica ode).

POJAVA DESETA.

Niko i Jele.

JELE (mirna, gledajući ga u oči). Jesi li ti Niko Marinović, sin pokojnoga Iva kafetijera i Tere Batinice?

NIKO (sjeo, pak bezbrižno). A zašto me pitaš, kad znaš?

JELE (kao gori). Tebi samomu mogu vjerovat, da si baš oni, koga ištem.

NIKO. Vrag me odnio, ako te poznam!

JELE (razmata zamotak, što nosi u ruci, pa vadi neke isprave). Ovo je krštenica one, za koju ću te pitat. (Dava mu je). A ovo feda od smrti njezine majke.

NIKO (uzimlje listove, pak za sebe). Valja daje tuknuta.

JELE. Jadnica! Umrla osmi dan iza kako si pobjego u Ameriku.

NIKO (ustajući, skoro gnjevno). Kako to govoriš, ženo?!

JELE. Ne mogu drugačije.

NIKO (gledajući joj oštro u lice). Da si muški, ne bi to rekla dva puta.

JELE (skoro za sebe, muklo). Sve - - sve je zaboravio!

NIKO (razgledava nehajno dokumente). Pak?! - Vidim, da si se rodila u Gradu, kako i ja, da su te krstili u Gospi, - da su ti stavili ime Jele, - da ti se otac zvo Pasko i da je bio kapetan pomorski ...

(Upiljio oči u pismo, ko da je daleka uspomena oživjela). Čekaj ... čekaj ... bila je jedan put djevojčica.

JELE (približila mu se, pak duboko i tiho). Dubi, dubi! Ispod ohladnjeloga pepela, - ispod gliba neosušenijeh suza naćeš nešto: - glas, oko, - može bit ono njezino tamno oko, što si toliko puta ustima zaklopio! – Pak još dublje, - još dublje, - zabijeliće se one daleke gruške noći; - zacviljeće ti oni ljupci, što si hi kro ispod rascavćenoga julimbriša.

NIKO (koji je slijedio oživljele uspomene sve to življe, dokle, zagledavši se u nju, ostane prikovan od čuda). Jelica - Jelica, kapetana Paska ći! ...

JELE (skinuvši ubručić s glave). Ja sam. (Pauza).

NIKO (nehotice nazadovao u velikom čudu, pak sklopio ruke). Kako si sijeda!

JELE (mirno). Čekala sam te!

NIKO (približujući se polako, a motreći je neprestano). Bože! Kako vi žene brzo trunete! - Đe su one rumene jabuke? Nijesam li ti sto puta reko: ako te ugrizem! - Pak one kose! - A tvoj struk! - "Tanka Jele vilovita" ha! ha! - pjevali smo ti ispod funjestara ... Đe je, đe je sve to?!

JELE (s tužnim posmijehom prode rukama preko lica). Pošlo, pa se ne vratilo!

NIKO. Ma ti si jedva tri, četiri godišta mlađa od mene! - A gledaj samo mene, - kako sam ti jak! (Lupa se u prsa). Zdrav kako gora!

JELE. Ti si živio i zaboravio ...

NIKO (smijući se). I pobjego, - jes'! jes'! pobjego! Pravo si rekla. Eh! nije bilo pošteno, ne! Čini mi se anci odnio sam ti i zlato, što sam ti bio darovo u ljubavi. Grubo, - grubo! - ma što ćeš?! Brez straha, brez posla, bijen od oca, ćeran od svakoga, kako da ne pobjegnem iz toga pakla?

JELE. Reci pjutosto: kako da se ne liberaš od mene!

NIKO (smijući se). Donekle si pogodila. - Tvoja bi me ljubav bila bacila u još gore siromaštvo. (Hladno). Eto vidiš! Da sam osto, bio bih siromah, kako i ti.

JELE (sve to žalosnijom, ali hrabrom odlučnosti). A nijesi li kadgod promislio, da si dužan vratit nešto ženi, kojoj si odnio sve? Nije li te ništa upeklo u duši, da nijesi još ništa podnio u životu za moj jad?

NIKO (prirodnom brutalnošću). Da ti pravo rečem, - ne! A nijesam ni imo vremena. Prvijeh sam se godišta puzo kako crv i živio od mrvica, što su drugijem ispadale. Malo po malo podigo sam se i počeo sam ćućet sve žudnje onijeh odrlija i hajduka novoga svijeta. Dvadeset sam se godišta bio s lupežima gorijem od mene, dokle nijesam zasio na gomilu zlata. Ne pitaj me, Jele, koliko sam ih privalio po putu, koliko sam ih osiromašio i - ubio. Duše mi! - Amerikan, kako ja, ne spominje se tega. Nije čudo, dakle, što sam zaboravio i ono nekoliko noći, što sam ih prošo tebi na skutu.

JELE (savladavši jad, što je hvata). Ali ta ti je djevojčica bila dala sve, što žena ne smije dati.

NIKO (pušeći). E! – a ko je kriv, da je moj grijeh donio meni sreću, a tebi jad? – Taki je život! – Ma, ako sad što uzmogu ...

JELE (hitro) Ne pitam ti ništa, nego da vratiš poštenje, komu si ga digo.

NIKO (s nebrižnom nesmotrenosti). Sad u starosti?!

JELE (sve to očajnije). Sve isto! – Potreba mi je malo časti, Niko! - Ne poradi svijeta, koji ni ne snijeva, da se ispod crnog ubručića siromašice skrila grešnica! Ne, - žedna sam poštenja za spasenje duše moje, koja neće da se umiri. - Potreba mi ga je kako Božijeg blagosova za moga ... (Stane i utrese se, kao da se našla iznenada ispred ponora; za tim, našlonivši se malaksalijeh snaga na trpezu, s dubokom sjetom govori). - Valja da me uzmeš za ženu, Niko!

NIKO (u neizmjernom čudu). Tebe! - taku?! - Ti si zamahnitala.

JELE (nastavlja kao gori, ali zdvojnije, regbi izgubljena u moru teških uspomena). Jes'! - Može bit ne valjaju ništa sve one duge godine, što hi je ova tužnica prošla u gorkoj muci, u kajanju grijeha svoga; - može bit da je ono more suza, što su iscijeđele ove oči, bilo potrebno za tvoju sreću, - ali, tako mi gospodina Boga, - jes' - ja ćutim, da si sad dužan odvesti me prid oltar Božiji!

NIKO (kao gori, ali skoro u šali). Što bih ja s tobom, tako starom,

jadnom? ...

JELE (naglo, proseći). Biću ti sluga, ropkinja, - sestra, čuvarica tvoga zdravlja, tvoje časti ...

NIKO (nestrpljivo). Vidi se da živiš u pustinji! - Fratri i popovi napunili su ti glavu s tijem babuštinam grijeha, držanstva i što ti ja znam ... Pristrašili su te, er altrimenti razumjela bi sama, da u mojoj vlasti i s mojim bogatsvom mogu iskat nešto bolje. (Odlučno). Del resto znaćeš, da sam se vjerio s kapetanovom Anicom ...

JELE. Ne, ne, to ne možeš, to ne smiješ.

NIKO. A zašto?

JELE. Er što ne davaš privarenoj ženi - daćeš majci.

NIKO. Majci?

JELE. Tako ti križa Božijega, - daj mi sinu ime!

NIKO (začuđeno, ali gotovo porugljivo). Ah! - Ti si imala dijete?

JELE (s'rvana). U sramoti ga začela, u plaču ga povila. -

NIKO (porugljivo i nestrpljivo). Znam, znam, - to mi se gja jedanput dogodilo! - Ah! ... imala si dijete?! - A s kijem?

JELE (kao ranjena zvijer baci se na njega i hvata ga za grlo). Muči lupežu!

NIKO (hoće da joj se istrgne). Mahnita si, mahnita!

JELE (u najvećem gnjevu, muklo, držeći ga za prsi). Mahnita, gnusna, gad ženski, jes', sve to i još gore, kad tebe, ljucki skote, molim, da daš tvoje pasje ime - djetetu momu!

NIKO (istrgnuvši se, hoće do srednjih vrata). Zatvoriću te, mahnitičino!

JELE. Zovi vjerenicu tvoju. Prikazaću joj muža lupeža, halu...

NIKO. A ko će više izgubit: ja, ti, - ili tvoj sin?

JELE (protrne). Moj Ivo! - -

NIKO (prekrstio ruke). Eto vidiš, da nemaš odgovora. (Približava joj se polako). Da si čovjek, Jele, pa bio i tvoj sin, reko ti na amerikanski: "Čuvaj se! - ne prti se u mene! - er đe te našo, da našo - moj si!" - (Izvadio revolver iz džepa i naperio ga prama Jeli, koja je ostala ispravljena, plamtećih očiju, s prezirnim izražajem na ustima).

JELE. Halo!

NIKO. S tobom ću pak govorit drugačije. (Stavlja revolver u špag). Služi li ti dinara. Imaćeš hi više nego što ti je potreba, ... ali sad ... hajd' ... otole.

JELE (uzdahnuvši duboko, kao da joj se svalio kamen od srca). Iz dubina hvala tebi, Gospodine, da si razdro sve magle i ukazo mi ovo stvorenje kako jes'! (Stavlja ubručić na glavu, uzimlje pisma i zamota ih u ubručić; za tim mirno, ali s nekim nutarnjim veličanstvom). Nikola Marinoviću, gledaj se dobro ... da me ne susretneš! Tvoj je život u ruci Božijoj i mojoj. Samo nešto te još molim: prosti, što sam ćela momu djetetu dati tvoje ime.

NIKO (gnjevno). Izidi!

JELE (stavlja prst na usta, tiho). Pssst! (Ide prema donjim vratima). Ne miči se! - Neka te još jedan put dobro vidim, prije nego se nademo pred sudom Božijim. - Ah! - za tebe su posijedele moje kose - za tebe! Kastig je došo, jes'! - ali i spasenje.' (Kod otvorenih vrata). Halo! - (Zatvori ih i naglo nestane)

NIKO (ostao je za čas kao ošinut, onda se zaleti do vrata, ali ipak ima toliko snage, da se na pragu zaustavi; gnjevi i jed ga dave). Ah! Kučko, - prokleta kučko! - To je, to je ono, što me odavna slijedi! - To je imalo niknut iz ovoga prokletoga neba - iz ove mrtve zemlje? Ona da razdre moje sne? - Ona? oh! - (Teturajući do prozora). Glava mi se vrti. - Eto, crljeni plamen u tmici ... otvorite, otvorite ... (Rastvori bijesno prozor, te ostane za čas ko omamljen, dišući teško. Čuje se ijuk vjetra).

POJAVA JEDANAESTA.

Frano, Niko, za tim Anica.

FRANO (ulazi trčeći). Eto je, eto je! - došla je! ...

NIKO (ne maknuvši se s prozora). Ko?

FRANO. Tvoja "Sloboda".

NIKO (kao gori). Gdje je? - Gdje je?

FRANO (do njega, kazuje mu nešto na dnu obzorja). Gledaj! - Savila je sva jedra - puštila je samo floke. Ulazi pred zlom godinom. Viđi! viđi! Leti put nas kako strijela.

NIKO (ugledao je svoj brod, pak, planuvši od veselja, pruža mu ruku u susret). Ah! dobro mi došla, "Slobodo" moja! (Stavlja ruku na rame Franu, pak pokazuje prstom na brod). Za 14 dana odnijeće me u život ...

ANICA (uljegla i ostala kod vrata, za sebe). Nema Jele!

FRANO (Niku). Dakle, ne više za Božić?

NIKO. Neka Anica bude spravna. Vjenčaćemo se odmah.

ANICA (ošinuta kao gromom, hoće da govori, ali nestaje joj snage). Ćaće moj ... ne - ne! - (Pada na tle onesviješcena.)

NIKO (trči s prozora do nje). Anica! Što joj je?

FRANO (dižući je). Ništa, ništa! - trudno joj je ostavit me! (Zovući je). Ane! Anica! - ne luduj! - (Podiže je).

Zavjesa hitro pada.

SIMFONIČKI INTERMEZZO.

Prepuštam geniju komponiste, da prenese u pozorište svu tajnu ekvinocijalne oluje. Iz nje izvire ova drama, a opet u njoj nalazi ona svoje simboličko značenje. Ko će bolje nego muzika da oživi divlju, veličajnu poeziju borbe između života i smrti, bilo u prirodi, bilo u izmučenoj duši?

A znate li što je Ekvinocijo? - - - Čujte orkestar što vam priča!

* * *

Pusta obala potamnjela je u vodenoj magluštini morskoga slapa i razdrtijeh, olovnijeh oblačina. Poput lanenijeh krpa, koje vjetar razmahiva na siromaškijem kupjertama, - smuču se niske pare nabrekloga vazduha u pramovima, u klupcima, zadjenuvši se često u za'rdali križ na zvoniku prizemnoga manastira, što se tamo diže na grebenima kao mrtvi čuvar umirućega svijeta.

Ribari, zamotani u gunjina, stisnutih zuba i ohladnjele lulice, zgrčili se u zavjetrini polurazvaljenih kućiština. Svi podigoše glavu uzgori. - Na tvrdome, nijemome licu vrte im se nemirne zenice, koje prate onu bijesnu trku zagušćeloga dima, prodiru suton zamaglenoga, zaklapljenoga horizonta, otkle se sve to više, sve to hrlije, sve to zdvojnije naganjaju nebrojni, sved novi čopori oblaka.

Tako valjda bježe čete slomljene, raspršane vojske!

Hitro, kao to nebo što leti, tamno, kao rulja zapjenjelih mahnitih bikova, - more, naduto pjenom, šibano kriještećim zviždanjem vjetra, koji ga kida, lama, lupa, guta, nosi - eto i ono navalilo je na pustu obalu istim prestrašenim letom, istom mahnitom čežnjom, da pobjegne od bezimene nemani, koja se tamo, negdje iz daleka, iz dubine, - Bog zna otkle! - valja.

Oblaci se trzaju bez glasa. Samo ljucki pogled vidi u njima i bolove i borbe i metež - i smrt. Ali zato dole bjesnilo mora govori, i viče ... oh! viče i urliče! Iz uzburkanijeh morskijeh ponora diže se jauk mukotrpne prirode, vrisak nijemih stvari, koje nađoše jednom i one svoj tužni, presilni glas prema zatvorenome, nemilosrdnome nebu.

Ah! koja riječ, koje slovo, koja ruka da napiše, da izreče, što je plač i bijes mora, kad ga vjetar davi i na vječnu muku nepredobitnijeh hridina pribija?

To su trenuci, kada ljuctva nestaje u bjesnilu nesvladane sdžbe elemenata. - Sve je skriveno, zatvoreno, nijemo. - U kućama šaptaju uzdasi, bježe pogledi preko crnijeh prozora, padaju zrmka kraliješa kao kaplje u mramorni pehar, tinjaju lumini ispred "Gospe od sedam bolesti"; - ali glasova čovječjih nema, jer priroda govori i tutnj i za sve, što je živo i što je mrtvo. - A suton sve to crnji - u crnilu! Na žalima pristaništa rasteglo se nešto dugo i tamno; - ah! ribari izvukoše šabake i poredaše ih kao liješeve prije pokopa. Još vidim tmastu, okljaštrenu murvu, kako zavija k nebu gole grane u tuzi nekoga nutarnjega bonoga trzanja. Ali što je tamo prolećelo obalom! Nešto kao mahanje krila ranjene noćne tice? Ne! Ono je rub razmahane udovičke haljine. - Jele! - Jest, ona je! - Držeći se međa i zidina, protrči obalom, ali je strahota noći zaustavi. I ona je uprla oko u daleku, daleku tminu. - Uspravljena, crna, nepomična u vihru, gubi joj se prikaza u sveopćemu ništavilu. - Pram bijele kose odmotao se ispod crne mahrame - kao pljusak pjene na crnoj hridi. - Ali zašto podignu blijede ruke nedoglednome jadu crnoga neba i crnoga mora? - "Ko je ono?" zapita nijemo jedan zgrčeni ribar, turnuvši laktom drugoga nijemoga zasjeloga ribara. Ovaj ne odgovori, već ispravi zubima lulu dvije jasne iskre, što probijahu tamu. - "Ah, Jele!" - promisli prvi ribar, te se zagleda i on u rasvijetljene prozorce. Dva živa pogleda - dvije zrake, što probadahu oluju. - "Kako ima bit mirno i vruće u onoj sobi!" - promisli prvi ribar. - "Zašto Jele ne sjedi u svojoj bijeloj kućici?" - pomisli drugi ribar, - a crne Jele nestade.-

I oni opet sami, zgureni u zavjetrini, upriješe zenice u tamnu , daljinu, koja sad bješe neizmjena.

- Din - don, din - don, - počelo klecati! "Ura noći - ura mrtvijeh, - zadrhtala raskinuta, jecava u buci mora i vihra. I prekrstiše se mrnari - i svi usprkos urnebesu čuše je. Svi! - jer je dolazila ne samo iz staroga zvonika i za'rđaloga zvona, - nego ju je vjetar duljio i zavlačio kroz grane suhe murve, kroz drhtavo lišće išibanijeh maslina, kroz sve škripe, kroz sve pukotine kuća i kućiština tužnoga pristaništa ... Hu - hit - huuuu! - jauče vjetar pun plača djece nestale majkama u proždrlini valova. - Hu - hu - huuuu! zavija, cvili, zove, spominje crni vjetar crne dane svima, što na svijetu izgubiše svoje. - I svuda po prestrašenoj zemlji saviše se glave i spomenuše se mrtvijeh mrnara.

Pak - noć bi svejedno ždrijelo, a samo dvije tri plamne, pristrašene zenice bljesnuše još po žalu. - Više nijesi vidio ni čučnute ribare. Oni sjedahu sve na istome mjestu, piljeći napetim zenicama, ne bi li donapokon otkrili nešto, što je moralo da dođe, - nešto, što su od sutona još čekali. - "Ah! - jesi li vidio?" - reče u tmini lakat laktu ribara. - "Što?" - zapita nijemi dodir, i dva lica približiše se tako blizu, da je i u toj grozovitoj tmici oko vidjelo u oku druga strašni upit. - "Gledaj, gledaj !" - nastaviše oko i lakat u tutnjavi valova. I opet sve te oči, široke, nijeme, zagledaše se, uprav - po prilici tama, gdje je u mirno predvečerje zaboravljenih opalnih sutona pučina tiho ljubila skut nebeske plaveti.

Gle! - tamo dole! - jedan bljesak! - Još jedan! ... i još jedan! i za čas počeše se redati u nedoglednome prostoru mali zelenkasti plamovi ko strijele, ali niski, niski i mučaljivi od užasne daljine. - "Da! - to je!"

I zgrčeni ribari ujedan mah podigoše se. - Iza olujnoga, bijesnoga sutona, iza nemile borbe vjetra i mora, eto dizala se tvrda greda, crna zavjesa, polako, ali sve jednim kretom, od sjevera do juga, - strahovita oblačina, iz koje padahu okomiti srebrni traci. - Dakle sve ono tužno veče i oni jadni dani, koji ga prethodiše, bjehu tek pristup tome noćnome užasu! - "Ekvinocijo! Ekvinocijo!" - zaurlikaše svi ujedno ukoćeni ribari, da se čulo do kraja obale.

Jest! Bješe kucnuo čas.

Pritajene sile još budne prirode, bezimene sjete dugijeh kišnijeh dneva, - i želja za nestalim žarom sunca, i turobni posmjeh zamaglenoga jesenskoga neba, i spomen naplam ljetnoga slavlja,jednom riječi sve, što se zove život, moralo je da bije sada odlučni, konačni megdan s tmicom i s olujom zemskoga ništavila, - sa smrću.

Mukli, daleki tutanj zakotura se u tmini. Bljesak razbi noć. Strašna greda već skočila nad pjenom uzavreloga mora. - "Ljudi!" - zaviče neko užasnim urlikom. - "Amo! - vežimo cime! nevjera je tu! ... odnijeće nas!" - U svijetlu munja vidješe ribari bark Amerikanaca - "Slobodu", - gdje se, raznjihan, izmučen, valja usred uzburkane luke. - Prvi udarac ciklona, baciće ga na kraj. -

I sjeni nijemih ribara uputiše se tamo, otkle je vapaj kliknuo. Jedan od njih zaustavi se na putu. Bacio čudan pogled na crnu neman, koja se dizala u mraku, pak se zagleda tren, zavidan, u ona dva sitna zlaćana pogleda na Jelinoj kući. Mišljaše jadnik da je tamo mir! - Ekvinocijo! Ekvinocijo! - Na nebu, na zemlji, u moru, u dušama - svuda! - Ekvinocijo! Ekvinocijo!

Intermezzo dospijeva. Kratka pauza.

PRIKAZA TREĆA

Komin u kući Jele. Na dnu vrata i prozorac, a na desnu druga vrata. Strop je od tamnih čadavih greda. Na lijevu diže se komin, kako je običaj u starim dubrovačkim kućama; oganj gori, a na tronošku stoji kačuo i imbrik. U kutu položeni su na tlima alati Iva, kao: sjekira, pila it.d. Do vrata u sredini stoji blanak Ispred njega podulja drvena trpeza i drveni stočići. Na lijevoj strani donjih vrata kredenca ili sprema, a u njoj kikara i imbrika. Na zidu poviše ormarića vise mnoge posude od mjedi. Poviše blanka nekoliko šarenih slika iz Napoleonove epopeje. Izmedu prozora i vrata na desnu stoji na zidu Gospina slika, stara rezbarija, a ispod nje visi uljanica ili kandilo. - Noć je. - Na trpezi gori lukjernar, a na kominu visi lukijernica.

POJAVA PRVA.

Pavo, Kata, Vlaho slijepi, Mare od poste, dvije ženice i dva stara mrnara.

(Svi sjede okolo trpeze ili blizu komina. Kata plete bječvu, a Mare od poste prede kudelju. Na kominu plamsa oganj ispod kačulića, a do žerave grije se imbrik. Na trpezi gori lukjernar. Noć je. Čuje se katkad tutnjava daleke oluje. - Svi slušaju pomnjivo pjevanje slijepca, a žene kraj toga rade).

VLAHO SLIJEPI (pjeva).

Pa kad zora tek zarudi,
Kraljevna se njem' ukaza
Žutim cvijetom tu na grudi,
A posmijehom sred obraza.
"Što mi nosiš, o kraljice,
Od istoka, diko slavna?
Zar slobodu iz tamnice,
Ili glas, da smrt mi 'e spravna?"

MARIJA (naglo, zaustavljajući pjevanje). Muči! -

VLAHO. Što ti je?

MARIJA (prisluškujući). Još je daleko.

KATA. Vidiš, kako lampa! - (Pavu). Homo, Pavo, probudiće nam se djeca.

PAVO (mirno pušeći). Ne će, Kate.

KATE. Ne će, ne će?! Kako da ti je gospodin Bog telegrafo da će počekat, kad Vlaho dospije.

VLAHO. A ko ti govori, Kate, da ne će počekat? (Smijeh).

MARIJA. Prije nego dođe Jele, - posta ide.

PRVI MRNAR. Pridala nam je kuću dokle se vrati od paroka; - pa hoćeš da je ostavimo! (Ljudi trznu vamenima).

PRVA ŽENICA. Pak što se dogodilo, Vlaho, s jadnijem kraljom od Granate?

VLAHO. Eh, da znaš! - Najprije ti mu je prinčipesa Marzantina

dala žuti cvijet ...

MARIJA (predući) Je li bila kapinika, Vlaho? (Smijeh).

KATE I ŽENICE (u smijehu). Mare! ...

MARIJA (u šali). Niti čuda! Naši su stari govorili kad cvati kapanika, žene su ...

PAVO. Naj slađe! (Smijeh).

MARIJA. Meštar je progovorio.

VLAHO. A Kata je umukla.

KATA. Usaho ti, vraže, jezik!

PRVA ŽENICA. Ala, Vlaho, kantaj. -

PRVI MRNAR (prvoj ženici). Otkad si, Križe, u poeziji?

DRUGA ŽENICA. A otkad si ti u đentileci?!

MARIJA. Uf! - skladne čeljadi! - Čini mi se bit u Cavtatu.

PAVO. A kako je tamo, Mare!

MARIJA. Uživala sam ti hi 30 godišta, 4 mjeseca i 10 dana.

PRVI MRNAR. Bog ti prosvijetlio pamet, Mare!

MARIJA. Paromenti, meštre Jozo! (Smijeh). Kad ti u Cavtatu dadu kafu, tri puta se poklonu, a tri puta ti zafalu. (Oponašajući). "Gospo Vice, služite se!" - "Oh! Gospo Tere, veramente prem ste dobri!" - "Što govorite! to su Vaša skladna usta". (Smijeh).

PRVA ŽENICA. Altrocche vlastela!

MARIJA. Vlastela? Eh, da! - Prisjelo im jedanput, pa - sad muču i režu!

VLAHO. De profundis clamavi! Pustite mi vlastelu ...

KATA. Nuti im avokata!

VLAHO. Kad hi niko ne brani, hoće slijepci. Dokle su nas oni vladali, svak nam se klanjo. - a sad nam se rugaju i žbiri.

PRVI MRNAR. U kam se uprli!

MARIJA (ide do komina i vadi imbrik s ognja). Iskipjeće nam kafa.

PAVO. Dokle se vrati Jele, dospij nam, Vlaho, onu pjesmu.

VLAHO (zakašlje, pak zapjeva).

Kad mu ' e djeva cv'jetak dala
I poljub'la usred lica,
Sred tamnice mirno 'e stala
Veleć: bjež'mo brže od tica!

PRVI MRNAR (porugljivo). Baš ti je stvorena za ovo lijepo vrijeme.

MARIJA. A kad ćeš ludovat, čampro moj! (Miješa kafu). Sunce je za poso, a daž' za razgovor.

KATA. Što znadu ljudi, Mare moja? - Ko bi krpio djeci bječve, da nema dugijeh noći?

MARIJA. A moja kudelja? Ljeti spi, er noge vuku; - ma zimi! vidiš li kako je famoza?! Svaka dlaka suho zlato! Pa, lijepo joj je vruće; sluša kako vretence prede i Vlaha, što kanta stare pjesme o kralju i kraljici ... eh! ...

KATA. Eto na! - I zla godina nekomu je dobra.

MARIJA (klimajući glavom). Eh! Kata moja! - Da nije tako, najbolje bi bilo, da nas prva morina svijeh odnese.

PAVO (pušeći). Tako je, tako!

MRNARI I ŽENE (klimajući glavom). Tako je! - Tako je!

POJAVA DRUGA.

Prijašnji. Jele.

JELE (ulazi hitro kao vihar, zabubnuvši za sobom vrata, kroz koja je za čas uljego dah oluje, ter ostane usred sobe, sakrivši lice rukama, kao da joj se zabliještilo). Ah!

SVI (ustajući okolo nje). Jele!

VLAHO. Što te nosi?

JELE (otkrivajući strahovito blijedo lice, a rastvorene oči gledaju nepomično u groznu daljinu). Nevjera!

KATA. Dakle, - pravo ekvinocijo!

JELE (kao gori, pokazujući kao u snu tamo, daleko ispred sebe). Svi oblaci, sve bure sa četiri strane svijeta letu na nas. - (Trzne se i razgleda sve na okolo u strahu).- Do malo su tu! (Vjetar ječi i drma prozorom. Jele sjedne srvana, a sve joj ženice pomažu i tješe je).

PAVO (pošo je s mrnarima do prozora, te gleda u noć). Crno kako u paklu! (Sijevnu). A! - jeste li viđeli, što se diže tamo doli?

PRVI MRNAR. Skontradura od pulenta.

DRUGI MRNAR. To ti se zove šiunada de majstro.

PAVO (Jeli). Valjaće da dobro zabubaš funjestre i vrata. Moglo bi ti sve odnijet s vragom.

JELE (ustajući mirna, a umorna). Hoću, Pavo, zakračunaću sve prije skontradure. (Mrnari i dalje gledaju u noć).

MARIJA (Jeli). Jesi li naša paroka?

JELE. Ne. Pošo je ispovidet nekoga.

VLAHO. Po ovemu bremenu!

KATA. Ko mre, ne čeka, Vlaho moj!

JELE (za se, očajno). Ja čekam!

VLAHO (Jeli). Ivo ti je tamo. Umoran je od puta, pak se bacio na odar.

JELE (nehotice užasom, tiho). Jadno moje dijete!

PAVO. Popijmo kafu, pa homo! No me gusta, kako govoru Španjuli.

PRVI MRNAR. Jesi li vidio bark Amerikana?

DRUGI MRNAR. Živine! - Prvi vjetar, a on ti je na kraju.

JELE (ulila kafu u kikare). Služite se, meštre Pavo. I Vi, Jozo. - Ala, Martine! (Svi uzimlju kafu i polako srču).

MARIJA (srčući). Nema ti do kafe! Ja ti brez nje ni u raj.

KATA I ŽENICE. Ni ja ... ni ja.

JELE (Vlahu tiho). Jesi li govorio s Ivom!

VLAHO. Jesam. Pita me, de si bila jutros, kad te nije našo doma.

J'ELE (hitro, polako). A ti?

VLAHO. Reko sam mu, da si pošla u paroka za neke siromahe.

JELE (još tiše). Strah me, Vlaho!

VLAHO. Moli! (Čuje se iz daleka grmljavina i vjetar. Marija i ženice se prikrstile. Jele pošla do sobe na desnu).

PAVO (vraća kikaru) U har ti, Jele! Valjaće mi noćas.

JELE (Pavu). Biće muke.

PAVO. Lasno nama. Ćio bi te kako meni na Matapanu, kad sam tri dana i tri noći plivo, er mi je brod potonuo.

PRVI MRNAR. Pet puta sam vidio smrt u Očeanu Indijanom. - Eh! Jadan, ko je na moru!

DRUGI MRNAR. Šesnes' dana i šesnes' noći nosio nas čiklon od Inglitere do Azora, - A mi sve molili Boga, Bože prosti, da nas more proguta. (Ustaje klimajući glavom).

KATA. Dobro su rekli stari, da kruh pomorski ima sedam kora!

ŽENICE. Tako je, tako!

MARIJA (ustajući). Sve, što je živo, skrilo se, a mi na divertimentu! (Svi ustaju).

JELE (žurno). Ostanite! - Bolje zajedno, kad je nesreća povrh svijeh.

MARIJA. Moglo bi nas brijeme zatvorit, Jele! Pa što bi moj riso?

PRVA ŽENICA. Sretna ti, Mare, da nemaš nego mačka!

MARIJA. Kašpita! I ja valja da nekoga imam. (Grmljavina).

DRUGA ŽENICA. Uzmite ferale. (Mrnari i Marija užižu švoje fenjere).

KATA. Sveti Vlaho, pomozi nas! Probudiće mi se djeca.

MARIJA. Bože prosti, ni da idemo na kolende.

SVI (među sobom). Adio, Jele! - Adio! - Ako ti je što potreba, zovi nas! - Blažena Gospo, čuješ li! - Bona sera ... Adio! - Jadni pomorci! (Svi odlaze. Dokle se vrata otvore, buka je oluje glasnija. Kad se pak zatvore, opet je sve muklo).

POJAVA TREĆA.

Vlaho, Jele, pak Ivo.

JELE (blijedim posmijehom). Eto, Vlaho, ti mi sam ostaješ.

VLAHO. Mala ti pomoć od slijepca.

JELE. Slijepa je i štica, koje se utopljenik hita.

VLAHO (izvadio kraliješ, pak ga između prsta niže). Ne budiš Iva?

JELE (stisne se do njega, bonim usklikom). Jadno moje dijete!

VLAHO. Zašto ga žališ?

JELE (u velikoj uzrujanosti tiho do Vlaha). Er su noćas i pomorci sretniji od njega, - er vjetar dohodi iz daleka, da guli stare hreke, - er sve se vraća, sve se plaća, kad kucne ura suda Božijega! (Zdvojno). Ah! da mi je umrijet, Vlaho!

GLAS IVA (iznutra). Mame! - Mame moja!

JELE (ustresla se). A! - jesi li čuo?

VLAHO. Ne budi luda! - Zove te u snu!

IVO. (ulazi nekako naglo s desne. Ugledavši majku, radosnim uzdahom). Ah! tu si!

JELE (hitro do njega). Zvo si me!

IVO. (razgleda se na okolo kao iza sna). Čudno! Snijevo sam, da smo na brodu ...

JELE. Bićeš čuo grmljavinu.

IVO. Biće tako! - Grubi sni, a brez razloga.

JELE. Brez razloga?

IVO. Bilo mije kako da vijađamo zajedno. Najedanput temporo, vjetar, daž' ... pako na brodu. Ja hoću da te pokrijem fersatom, da ne vidiš strahoću mora, ma ... tebe nema, - nema više blizu mene ... Ni da te vjetar odnio!

JELE (s prisiljenim smijehom). Čudno, čudno!

IVO. Ja sam te zvo, mame, - u snu.

JELE. Ja znam, što je to; - ti si gladan, e! - e! - Ali eno! nešto se kuha za moga Iva. - Neka samo uzavri. (Ide do komina).

IVO. (Vlahu tiše). Je li bila majka u staroga?

VLAHO. Para mi se da nije.

IVO. (kao gori). A zašto je tako blijeda?

VLAHO. Brijeme je ubija.

JELE (izvadila vina iz spreme, pak nosi stakleniku na trpezu). Eto ti blaga Božijega. (Sijevanje i grmljavina).

IVO. To su kanjuli! (Ide do prozora). Ala se kupi!

VLAHO (Jeli). Ne ću, Jele. Večero sam, a sad idem molit Boga.

IVO. (dohodi do stola). Ako tebe Bog ne usliši, ne će nikoga, Vlaho!

VLAHO (odlazeći). Hoće ti majku, nevjerniče! (Ode).

POJAVA ĆETVRTA.

Jele i Ivo.

IVO. (sjedne do stola i prihvati kupicu vina. Pauza. On gleda majku i pije). Dobro ti je vino, majko!

JELE (zaokupljena okolo komina). Kako ne bi? pravi "Dingač". Donio ga Miho Stahurelo iz Rata.

IVO. (naslonio se na trpezu). A što si mi činila ovo dva - tri dni - sama?

JELE (kao gori). Što se može po daždu, sinko? Tako! Krpila nešto bječava, pošla jedanput na misu, na večer bi mi došli susjedi na razgovor ... eto ... uprav ništa! - (Pauza).

IVO. Majko!

JELE (prigleda vrata i prozore, da li su dobro zatvorena). Što je?

IVO. (prignuo se i napunio lulicu). Da znaš, koga sam vidio n gradu!

JELE. Koga?

IVO. Pera Smokovca! - znaš, onoga odrliju, koji je pošo prije 15 godišta u Ameriku. Ha, ha! - sad ti gradi vilu na Pilama.

JELE (zaustavila se, pa ga sa strane gleda pomnjivo). A što ti je reko?

IVO. (zapali lulicu nekako nehajno, pak prođe kroz kamaru i nasloni se do komina). Svega i svašta. Pripovidio mi je, kako je dobio dinare. Ala se mučio, dokle je uljego kao kumpanj u veliku fabriku stearina! - Sad ima dvije kuće u Bostonu, a treću kupio u Mokošici od vlastele. - Pak, - znaš li, - što mi je još reko?

JELE (bešćutno, ali ruke joj dršću). Što?

IVO. Zvo me, da podem š njime u Ameriku.

JELE (kao gori nepomična). Ah!

IVO. Dava mi odmah dvije stotin'peča na godište, - da mu zapovijedam brodovima. Što govoriš?

JELE (ide do komina, pak prividno zabavljena poslom). Ne bi bilo naj gore.

IVO. (dotrči do nje, da joj ugleda lice; prodirno). Ti bi me puštila, majko?!

JELE (prostodušno, skoro bešćutno). A zašto ne? - Svak ide za svojom srećom ...

IVO. (kao gori). Nešto se dogodilo, kad me ti šlješ u svijet!

JELE (hoće da mu se istrgne). Što ti dohodi na pamet, ludove?

IVO. (prodirnije). Mene ćeš privarit?! ... A đe su ti oči? - Zašto mi bježu? (Tvrđe). Majko! Ne straši se! čovjek sam, - gledaj me, pak ću sve saznat ...

JELE (pogledavši ga otvoreno i mirno). Pa, kad saznaš sve?!

IVO. (pušta Jelu, - muklo). On ne će.

JELE (kao gori). Ne.

IVO. I - nema načina, da Anica bude moja?

JELE, Nema.

IVO. (muklo). Ti si govorila s Franom?

JELE (za čas smetena, pak). Bio ko bio, - sve je isto.

IVO. (zapanjen). Ah! (Predomislio se, pak tiše). On je, - on!

JELE (naglo). Ko?

IVO. Oni stari huncut! - Ona hala, što mi krade život i sreću!

JELE (u strahu). Muči, muči!

IVO. (sve to naglije). A što kažu oni hajduci? - Da sam siromah,

- da pošteno trudim i pošteno mislim, da baš zato nije za mene ći pirata ...

JELE. Umiri se, Ivo, - taki je život.

IVO. (kao gori). Da se umirim?! - Ah! - ti poznaš u meni dobra sina, meštra, čovjeka, koji ne bi smečio ni mrava; - - jes'! ti poznaš tvoje dijete, - ma (šapćući) ... da vidiš u dnu duše moje ... pripala bi se.

JELE (gledajući ga neprestano, puna strahovitih slutnja). Što govariš, Ivo?

IVO. (strastveno). Ja nijesam dobar, kako ti misliš! - Kad mi ko nepravdu učini, kad mi ko ugrabi iz usta, što je po Bogu i po duši moje, - tad, majko, nešto mi se zavrti u moždanima, obruč od ognjaveže mi čelo, i tad ... tad bih ja ... (Omamljen gozotom svoje misli, stane i prođe u strahu rukom preko lica). Ah! ne, ne - ne smijem rijet strašnu riječ. (S'rvan). Ti me razumiješ. (Sjedne slomljen od nutarnjega gnjeva). Kad bi u djetinjstvu štogod razbio odjeda, - ti bi rekla: "To ti je divlja očeva krv". Je li, majko? ...

JELE (za se, okamenjena od straha). Jes',jes'! ... Očeva i krv, - proklestvo djece. (Trzne se i razgleda se na okolo, pak

polako ide do Iva, ter, naslonivši se na njegov stočić, govori mu tiho). Je li istina, da te zovu tamo doli u Ameriku?

IVO. (kao gori). Jes'.

JELE (kao gori). Tad pođi, sinko! ... čekaću te.

IVO. (upiljen u se). I ti me ćeraš, majko!

JELE. Šaljem te, da živeš!

IVO. (ustaje, zaokupljen svojom misli, ali tvrdim izrazom). Da ostavim sve, što je moje ... da izgubim tebe i nju ... a zašto? - er se nekomu prohtjelo ugrabit mi moje! - Ne! - To činu ženice, a ne ljudi. (Zaneseno). Ja ću u njih, - - pokazaću im, majko, koje bolji, koje ljepši, koje mlađi, - ja oli oni stari dogon ...

JELE (u velikoj uzrujanosti). Ti ne znaš, što govoriš! Sve je zaludu, sve je dospjelo, - ostavi ove tužne zemlje. - (Veliki udarac vjetra s grmljavinom. Vrata se i prozori drmaju).

IVO. (prisluškuje i gleda prozor). Strahote!

JELE (iznemogla, ali nepomična). Zla godina kuca na naša vrata.

GLAS PAVA (iz daleka). Meštre Ivo!

IVO. Ko je to?

JELE. U toj noći?

GLAS. Meštre Ivo! - otvori!

JELE. Ko to može bit?

IVO. (ide do vrata). Neko zove u pomoć.

JELE. Nesreća je na moru. (Lupaju na srednja vrata).

IVO. Došli su gori. - Drži, majko, funjestre; mogo bi ih vjetar rastvoriti.

JELE (došla je do prozora, pak ga drži rukama). Pitaj, je. (Kucaju).

IVO. Ko si?

GLAS. Prijatelji, meštre Ivo.

IVO. (otvarajući vrata). Na ovu uru!

POJAVA PETA.

Pavo, Niko i prijašnji.

PAVO (zamotan u pokrivaču od kaučuka vas mokar, fenjer u ruci. Oluja šumi kroz otvorena vrata). Da nas sačuva od ovakoga pakla!

IVO. Što ćeš?

PAVO. Eto tu, ovi gospar ište od tebe pomoć.

NIKO (ulazi, zamotan ko i Pavo, s fenjerom u ruci, ter zatvara za sobom vrata). Vrag ponio i ekvinocijo!

IVO. (zadušenim usklikom, nazaduje. Za sebe). On! ...

JELE (u strahovitom čudu zgrčila se sva do prozora. Za sebe). Smiluj mi se, Gospodine!

NIKO (skinuo kapu s glave). Oluja će mi razbit brod, ako ga ne privežu na kraj. - Živine! vezali ga ni da je barčica!

IVO. I Vi ste došli amo!

NIKO. Govoru mi, da valjaš za desetericu!

IVO. Ima li koga na brodu?

NIKO. Ne znam!

PAVO. Zaludu, meštre; svi su naši mrnari na kraju, da pomognu. More

je uzavrelo kako gora, - sve leti, sve nosi ..

NIKO. Daću ti što hoćeš, ako ga privedeš na kraj!

IVO. (mrko). Ja ti ne poznam broda! ...

NIKO. Ja ću s tobom.

JELE (kao gori, za se). Ah!

IVO. (gledajući ga u lice). I niko drugi?

NIKO. Ne, niko!

IVO. Služi li ti alata?

NIKO. Donesi sjekiru, kliješta, gvožda, sve što hoćeš. - Potreba je od svega.

PAVO. Valjaće sikuro, da razbijemo arbule.

IVO. Uputite se. Evo me!

JELE (za sebe). Suđeno je!

NIKO. Bravo! Junak si.

PAVO. Idemo zazvat pilote. (Izlaze obojica. Čuje se opet divlji dah oluje, dokle Ivo hitro ne zatvori vrata).

POJAVA ŠESTA.

Ivo i Jele.

IVO. (zaustavlja se, slušajući njihove korake, kao zamamljen od prejake svjetlosti). Ko mi ga šlje? Vrag oli ...

JELE (digla se s prozora, pa se nevidena polako šulja do vrata). Andeli Božiji! Svi ga sad zakrilite!

IVO. (pošo u svoju sobu, ter odma do vrata uzeo i donio kaučuk i fenjer, koji užiže u sobi). On i ja, i niko drugi! (Uzeo je do komina sjekiru). Sjekira je ta - oštra kako britva. On je reko, da je donesem. (Razgleda se na okolo). Ko zna! - Služiće i nož. - (Našao je nož na trpezi; stavlja ga u špag. Sijevanje. Podigne glavu, pak ide do prozora). Crno, kako u grobu! Brijeme za sud Božiji. (Razgledavajući se na okolo, muklim smijehom). Ha! ha! ... more proždire - more čisti sve ... (Uzimlje fenjer, kaučuk i sjekiru). Navuću se doli. Da me ne čuje! (Hoće da izide, ali ugleda majku, koja stoji nepomično, skrivajući izlaz. Ona je slijedila sa užasom što Ivo spravlja. Ivo se trgne, iznanaden i zlovoljan). Tu si!

JELE. Đe ćeš?

IVO. Zovu me, da vežem brod.

JELE. Na brodu biće ljudi.

IVO. Ljudi oslabili, a šteta velika.

JELE. Viša, - ako ti podeš!

IVO. (nestrpljivo). To su moji posli ...

JELE. Bili bi tvoji, da te ne vodi zloća.

IVO. Ti ne znaš, što govoriš.

JELE (zgrabila mu fenjer iz ruke, te ga podigla do lica mu, probadajući ga pogledima). Ti ideš, er će on sam s tobom do broda.

IVO. (istrgne joj fenjer, ter osorno ide prama vratima). Dodijala si mi! - pušti me!

JELE (zatrčala se do vrata, da mu brani izlaz). A ti prođi, - ako ti basta!

IVO. (stavlja fenjer na tle, baca kaučuk, pak gnjevno, pridušeno, skoro brutalno). Digni se otole! ... tako ti! ...

JELE (kao gori). Otkad u ovoj kući ima ubojica?!

IVO. (planuvši). Lažeš! - Ubojica je on, ubojica moga života. - Oh! Dini se, digni se, ... da te ne tegnem, majko!

JELE (baca mu se oko vrata u skrajnjoj muci, te ga vodi usred sobe). Ne - ne, ti ne ćeš izit, dokle sam ja živa. Ivo, sinko, sunce moje! - ostani s majkom, na dvoru je pako. - (On hoće da joj se istrgne). Ne - Tako ti majčinoga mlijeka! - Ostani, sinko, u kućici našoj - u raju našemu. (Spuzla se do tli i uhitila mu koljena). Za muke Gospodinove, ne bježi sinko, u crnu noć!

IVO. (neodlučan, diže majku). Što si se smela? - muči vratiću se! - -

JELE (zagrljena oko njegova vrata). Neka se topi brod neka pode sam - doće i njegov čas; ali ti, moje dijete, ti ...

GLAS (iz daleka). Meštre Ivo!

IVO. (istrgne se od majke, pak zgrabi sjekiru, što je ostavio do stolice). Čuješ li? zovu me. - Žene je strah, a ne mene.

JELE (zalećela se do vrata i raširila ruke kako raspelo). Ti ne ćeš izit.

IVO. (do nje muklo). Zašto ga braniš?

JELE (kako na križu). Er si mu sin!

IVO. (pada mu odjeća i sjekira: on ostane glupim, rastvorenim zenicama i ustima, pa nazaduje od majke kao od kakvog strašila). On - moj ... (Vrisnuvši). O! ne - ti lažeš - ti hoćeš, da ja ostanem. (Zgrabio majku i doveo ju je u sredinu, ispitujući joj lice pogledima). Majko! - majko! - fi si sad crnja od ove noći! ... Govori ... reci - ti nijesi udovica ...

JELE (blijeda i tvrda kako hrid). Ne!

IVO. Dakle? - On ti je muž? ...

JELE. Ne!

IVO. (pušta je iz ruku, pa rukama u kose kao izvan sebe). Ti ... ti ... ti si njegova ...

JELE (kao gori) Začeh te š njime u grijehu, - i više ga nigda ne viđeh!

IVO. (strašnim usklikom). Ah! ... gade ... gade! (Pada do u stola, pa skrije glavu u laktima. - Oluja zavija i drma kućom.

IVO. strahovito plače).

JELE (stresla se i došla do njega. Nadnaravnom hrabrosti, ali priprosto, duboko, izrazito, kao da se sve njezino biće izlijeva u skrajnjoj žrtvi). Je li, sinko, ovo smrtni čas - oli spasenje, - ne znam. Samo ćutim, - da sam na križu propeta - da si ti sad - moj skrajnji sud. Da ti rečem, da sam ljubila, kako Anica tvoja, mladića dobra i poštena - slagala bih. On je bio samo mlad i - lijep. Ja? - Dobra, ludna, sama s bolesnom majkom. Jedanput donio mi prsten i reko mi: Sad smo vjerenici. (Zgraža se, pak tiše). One je noći on osto sa mnom. (Pauza. Vjetar jauče. Jele prodrhnu, pak nastavi još tiše, još bliže do Iva, koji se ne miče). Grijeh je moj bio grk kako pelin. Sve sam nešto čekala i strašila se. I došo je čas, kad mi ribar donese njegovu knjigu: "Pozdravljam te, - idem u Ameriku; - zaboravi me!" Što se sa mnom dogodilo, - ne znam. Našli me na pola mrtvu na tlima. Osmi dan probudila se i zazvala: "Majko! " - Ona mi ne odgovori. - Bili su je ponijeli ispod čempresa! ... (Pokrije lice rukama, ali samo za čas, jer odmah nastavlja sve to dublje, odlučnije, izrazitije). U to si zakuco ti u utrobi mojoj, - ti, dijete sramote, dijete jada, dijete plača, - moje dijete! Kad sam ozdravila, prodala sam kućicu, pošla u Konavle, bježala kako živina, da me niko i ne vidi. - Svijet ne prašta djevojačke grijehe! Pretužni - a preblaženi čas kucne. Ti si došo na svijet, a ja se navukla u crno, da te ljudi ne prokunu. Bila je noć ekvinocija - kako danas, kad sam poslušala paroka i pribjegla u ovi naš mali, skriveni porat. - Eto dvadeset i sedam godišta ... što si ... majčin sin. Za tebe moje molitve, moje suze, moji žulji, moj glad, - za tebe sve! Iz prsi ove grešnice isiso si sve, što je u meni još bilo poštenja i straha Božijega. Moje si dijete, - samo moje! Iz krvi, iz utrobe, iz plača moga, a ... ono, što si sad bio zamislio ... došlo ti je znaš otkle? ... (tiho do njega). Iz njegove lupeške krvi! ... (S'rvana; ledeni je znoj probija). Sad znaš sve, kako Gospodin Bog; - sad pođi, - bježi - ubij ga! (Pala bi, ali ima još snage, da se uhvati za stočić i ostane uspravljena. Bljesak i jecanje vjetra).

IVO. (ustaje, mrk, nesmiljena lica. Pogleda majku, pak nehotice nazaduje, kao da je se zgraža; zadušeno). Zašto si mi otkrila svu tu sramotu?

JELE (gledajući ga neprestano). Ćio si ubit čovjeka!

IVO. (kruto). A ti si ubila mene! (Nesmiljeno). Ubila si sram i čast i moj pošteni trud! Zadušila si sve, što je dobra u mojoj duši ... ubila si, - ubila si mene!

JELE (u čudu, u strahu, u neizmjernoj hlepnji). Ivo moj! - majka sam! - - majka od sedam bolesti! - Ah! govori, govori ... tako ti križa Božijega - reci samo rijeć ...

IVO. (suludim pogledom, r' vajući se s njome). Ćuješ li more? zove me; - onamo je sad moj život, - moja duša! -

JELE (grčevito oko njega). Majka sam, majka! O! Samo jednu, i spaseni smo ..

IVO. Ne mogu, ne! - More će očistit vas ovi gad. - (Istrgnuvšl se). Na dvor iz ove sramote - na dvor! - (Pobjegne kroz srednja vrata).

POJAVA SEDMA.

JELE (sama. Čim je Ivo otvorio srednja vrata i pobjegao, - oluja rastvori prozor, a urnebes mora, vjetra, bljeska i grmljavine ude u sobu, da je raznese. Svijeće se na kominu udunu, vatra zaprska. Kroz prozor ulazi slap morski, koji poplavi skoro cijelu sobu. - Kulminacija ekvinocija. Čuje se daleko zvono i lelek ljudi na škaru. - Jele ostala, čim joj Ivo pobjegao, kao od kamena, za tim objema rukama obuhvati se za sijedu glavu. Hoće do vrata, ali vjetar joj diže glas i dah. Teturajući, boreći se sa urnebesom, koji je bacio sve, što je na okolo stalo, dođe do rastvorenih vrata, ter užasnim urlikom, tako da nadviče razjarenu prirodu, rukama protegnutim prema crnoj noći, zove). Ivo! ... Ivo! ... Ivo! ...

POJAVA OSMA.

Vlaho i Jele.

VLAHO (ulazi s lijeve). Jele! Jele! - što je to? ... Jele!

JELE (čula ga je. Okrene se, te ga ugleda u plamenu bljeska. Kao mahnita dotrči do njega, te ga dovuče do sredine. Bijele kose lete u oluji). Dodi! Dodi! Noćas ćeš videt i ti, slijepče! Pobjego je, znaš, pobjego! - ostavio majku mučenicu, zgadila sam mu se ja ... ja ...

VLAHO (ogrli je, kao da je hoće obraniti). Ti snijevaš, Jele! ... spomeni se Boga!

JELE (kao gori). Ne ću ... ne ću! Moje riječi pretvaraju se u prokletstvo. Ne vidiš li, da je nevjera došla, raznijela mi kuću, odnijela mi sina!? Razumiješ li? - sina! A znaš li, zašto me ostavlja? Er sam ga nosila u utrobi bez blagosova. - Ha, ha! ... za to, za to! ... (Sasvim izvan sebe, pokazujuću oluju, koja je raznijela svu sobu). Čuješ li kučku, kako laje u crnoj noći?! ... Ona je! ... Ona! - Oh! - - - Neharnos', neharnos', - pusto joj ime! (Pada kao mrtva na tle. Vlaho dotetura do prozora, silomice ga zatvori, za tim pode do vrata, zaključa ih, pa, tapkajući sve na okolo, dode do Jele i podiše je brižljivo, milo).

VLAHO. Jele ... dig' se! - Valja noćas molit za pomorce! ...

JELE (ustaje polako, pak razgleda sve na okolo, a lice kao da je izgubilo svaki trag spominjanja. Oluja šumi udaljeno, zadušeno. S velikim smilovanjem). U! jadni - jadni! Sami usred mora! (Ide polako do komina, i oči plamte u nevid).

VLAHO (prodirljivo). I oni nemadu nikoga, - i oni su ostavljeni, - i oni sad umiru u prevelikoj muci.

JELE (sveđ kao u snu; užegla je svijeću do komina). Jadne im majke! Koliko ih sad prede crnu vunu! ... (Zaboravljeno). Valja užeć i svijeće za pomorce; je li, Vlaho?

VLAHO. Jes', moja Jele.

JELE (tiho, užiže uljenicu, koja visi pred Gospom na zidu, pak stisnutijeh, bonijeh usana klekne ispred slike, ter govori molitvu dubokim glasom, automatski, izgubljenim pogledom). "Marijo, majko Božija, zvijezdo mora". - (Zaboravlja riječi. Nemirno, zdvojno). Ne ... ne ... - nije ova ...

VLAHO (blizu nje, nadovezujući joj prodirno izgubljene misli). "Čuvaj, pomozi! ..."

JELE (kao gori, slijedeći trak svjetlosti). Jes'! jes'! "I pomorca na moru, - i sužnjika u sužnjici, - i nevoljnika u nevolji, i starca u starosti, - i nejaka u nejakosti - - i - i - - " (dršćući, pak prema slici, kao da će misao odatle briznuti. Šapćući). O! ... reci ... jednu samu ...

VLAHO (kao gori). "A ko je junak u tuzi i nevolji..."

JELE (vapajnom molitvom, koja brizne iz probuđenih uspomena) ... "da bi se tuge izbavio - - i - majci vratio." (Otvorila su se vrata. Ivo uljego slomljen, mokar, blijed. Kad čuje molitvu, zaustavio se do praga).

IVO. (poniknuto, duboko). Amen!

JELE (zadrhtala, uspravila se, pa se obrnula. Ugledavši sina, usklikom protegne ruke prema njemu, ali, došavši mu blizu, nazaduje pa nehotice prigne koljeno, šapćući). Prosti!

IVO. (zatrči se do nje, pa, raširivši ruke, uzdigne je te velikim glasom zavapi). Majko moja!

JELE (pada mu u naručaj, i oboje silno proplaču, držeći se zagrljeni. Vlaho klekne i moli tiho u zakutku. Oluja se gubi u daljinu).

Zavjesa polako pada.

PRIKAZA ČETVRTA.

Šumski, bregoviti kraj sa crkvicom sv. Nikole na hridi. Crkva je u romanskome stilu, a okružena je gordim čempresima, između kojih se vidi tamni zadak maslinove šume i bora. Tik do crkve na desnoj strani pozornice malo groblje, zarašćeno brštanom, russmarinom i divljim ružama. Ploče su grobova tamno - sive, starinske. Na lijevu dižu se iz dubina morskijeh visoke hridi, pune vrijesa i agava. Ispod njih kamenita, niska sjedala. Kroz zarez brda i čempresa vidi se daleki rub malakitne pučine. Na kraju se stislo zelenilo brijega i stabala, otkud slazi puteljak u nevid. Sunce sjaje, a nebo tamno - modro.

Prije nego se zavjesa digla, nevidljive orgulje uzdišu kratko preludije. To ima da naglasi svakome, da je u crkvi sv. Nikole "blagoslov". Na koncu zazvoni iza zavjese zvonce dugo, svečano kao sved na "podizanje"; orgulje se gube malo po malo, a zavjesa otkriva polako predjeo. Ispred crkve ljudi i žene kleče i mole, a Vlaho slijepi baš prestaje da zvoni. - Do grobišta naslonio se grobar na motiku i skinuo kapu. - Čimje zavjesa sasvijem podignuta, prestaje muzika. Ljudi ustaju i narod počinje izlaziti u raznijem grupama, tiho i pobožno, iz crkve.

POJAVA PRVA.

Pavo, Kata, Marija od poste, Vlaho slijepi, grobar, ženice, mladići, djeca, mrnari, puk, za tim Jele i Ivo.

PAVO (izlazeći s Katom i s Marijom iz crkvice, zaustavlja se ispred Vlaha, koji je dospio zvoniti). Nigda ljepše funcioni, Vlaho!

KATA. Pribrojila sam 72 svijeće na velikomu otaru.

MARIJA. Vidi se, da ti je kanulo u špag i zlata iz Amerike.

VLAHO. Sve se pritvorilo u blagosov za naše putnike. (Ulazi u crkvu).

KATA (silazeći niz pozornicu s ostalijem narodom, Mariji). A jesi li videla Jelu?

MARIJA. Ajme, ne govori! - Sve mi se privrnulo.

PAVO. Psst! to nijesu naši posli. Ivo ide za malo, pa će se vratit po majku.

GROBAR (naprtivši grm šušnja na pleća, govori djetetu između grobova). A sad homo! Drugi put, kad dodeš, valja da naučiš legat velika i mala slova. - (Slazi s grobišta noseći motiku u ruci).

MARIJA (grobaru). Nu ti Antuna iz njegove baštine!

GROBAR. Očistio sam je od "ekvinocija!"

MARIJA (grobaru). A je li ti što slomio te tvoje čemprese?

GROBAR. Slomio?! ... Da? Očistio im je samo suhe grane.

KATA (gledajući čemprese). Sve što hi više gledam, - činu mi se sve to viši - sve to crnji!

GROBAR (gledajući ih blaženo). A kako ne bi?! ... Usadio sam im u žilama toliko čeljadi! - S vragom! valja nešto da iznikne. - E! e! ... a sad ... (Ostavlja motiku na sjedalu kraj grobišta). Eto ti tu! - Neka me čeka! - Imam sutra kopat nešto groba za siromahe, a sad - adio! (Odlazi s djetetom za ruku).

KATA (umukla, pak se u nj zagledala). Bože prosti, - reklo bi se, da je sretan!

MARIJA. A zašto ne bi?! - Crv ko crv!

PAVO (Kati i Mariji). Eto Jele! - pomozite joj!

KATA I MARIJA. O!jadnica! (Jele i Ivo izlaze iz crkve. Ivo je u tamnome odijelu, s pomorskom kapom na glavi. Jele nekako u svečanijem odijelu. Oboje se drže za ruku. Mučaljivi, mirni slaze niz skaline. Kata i Marija idu im u susret pak se rukuju s njome).

PAVO (Jeli u šali, ali ganut). Coraggio, Nina; pazienza, Carolina!

JELE. Ne straši se, Pavo. Ko ćuti, ćuti do kraja! (Pavo se odaleči sa ženama).

IVO. Vidi, majko, da prinesu stvari na brod. Ja imam još uzet karte.

JELE. Idem, idem. - (Vraća se, pa ga uzme za ruku, gledajući ga mirno u oči). Ivo! ...

IVO. (smiješeći se, a milujući majku). Sveđ isto pitanje isti strah, je li? Ne, majko, - ne! Nevjera je prošla, a zima je - tu, vedra, hladna i tiha, kako naša volja. Brijeme je došlo da zgradimo novu kuću ...

JELE (nemirna, tiho). A zašto ideš s njegovijem brodom?

IVO. (porugljivo). Zove se "Sloboda". (Tiše). Ne straši se, majko. Sve sam zaboravio. (Smiješeći se). A znaš li, kako ću te privezat do Amerike? Uzeću kartu i za tebe i pridaću ti je, da budeš sveđ spravna, kad te zazovem! (Vlaho izlazi iz crkve i zvoni). Što je to?

JELE. Neko je umro?

SVI (približe se do crkve, ispitujući). Što je? - Što to klecaju? (Otvore se crkvena vrata).

POJAVA DRUGA.

Parok, starci i prijašnji, za tim Anica i Frano.

PAROK (izlazi iz crkve, dohodi do skalina, okružen starcima, ter glasno govori). Po starijem zakonima ove slavne dubrovačke zemlje neka znadu svi, veliki i mali, bogati i tužni, svi, koji trpu nepravdu i vapu milosrde, da je danas osmi dan iza Sv. Mihajla, - dan Božijega suda.

STARCI (u žamoru). Danas je, danas!

PAROK. S pomoći Gospodina Boga, sudiće starci ovoga puka svakomu, bilo u životu, bilo u smrti, bilo u pravdi, bilo u krivdi. Ko kuca, otvoriće mu se, - ko pita, daće mu se.

STARCI (okolo paroka). Amen! (Parok i starci ulaze u crkvu i zatvaraju vrata).

VLAHO SLIJEPI (slazeći niz skaline iz crkve). Jeste li čuli? Tu ne služi ni đandarama, ni avokata, ni žbira! - (Smijeh).

PAVO. Jedino je još to, što nam je ostalo od stare slobode.

JELE (Ivu). Da smo pitali sud u našoj tuzi?

IVO. Ne služi, majko! Osudili smo se mi sami. (Ugleda Frana i Anicu, koji ulaze s desna). A!

JELE. Što ti je?

IVO. (muklo). Vidiš! - došla je!

FRANO (Anici, skoro porugljivo) A sad - liberamente možeš ga pozdravit! (Odalečuje se s mladićima).

JELE (Ivu). Budi joj milostiv!

IVO. (Jeli). Je li ona bila sa mnom?

MARIJA (Kati i Vlahu). Kad vidim onega staroga, ja bih mu još nešto poslala ...

VLAHO. Možeš rivalsu! ... (Smijeh. Jele im se približila).

ANICA (u strahu, tužno, hitro, približila se Ivu i stavila mu dršćući ruku na rame). A meni, - ništa?

IVO. (nazaduje nehotice, nešto u jedu i u žalosti). Došla si, da mi se rugaš!

ANICA (u velikoj tuzi). A što ću! Slomio me, er sam slaba.

IVO. (muklo). Reci: "Draže mi je zlato, nego poštenje"!

ANICA (zgraža se i sakrije lice rukama). Ah! ...

MARIJA (dotrčala, pak je drži, da ne padne). Ajme! ćerce! ... (Ivu muklo) Hoćeš li je ubit? ...

DJECA I MLADIĆI (trčeći i vičući odozdo). Evo ga! ... evo ga! ...

POJAVA TREĆA.

Niko i prijašnji.

NIKO (ulazi iz sredine, a za njime rulja čeljadi. Veseo, zapijehan). Ala mi posla! - Da ga sad vidite! - Caramba! - čini se vapor Lojda. (Dijeli biljete.). Eto vam djeco! ... A sad brzo! Sve je spravno. Stavio sam vaš bagalj u štivu. Ne manjka ni bokun! - Ukažite biljete kapetanu ... pa eto vas tu. Za kvarat ure i vi ste se uputili! ...

MLADIĆI (zapjevaju, pak odlaze pozdravljajući). Oj! ... - Oj! ... (Čuje se tihi lelek rodbine, pak svi odlaze na dno).

IVO. (približio se mirno Niku, s rukama u špagu). Biće Vam reko gospar dum Mato - i ja ću u Ameriku!

NIKO (ugledavši ga, posprdno). Ah! ti si, meštre! - Ma bravo! Imam ti još zafalit, što si me one noći pomogo! Eh! ako ste svi taki junaci ...

IVO. (kao gori). Jedva što ste pošli, ekvinocijo mi je raznijelo kuću.

NIKO. A meni je bacilo brod na kraj. (Osorno). To je, kad se čovjek uzda u take ... Dunkve! ... Ideš, - a de?

IVO. U San Frančisko

NIKO (piše nešto u bilježnici),..Sam?

IVO. Daj mi dva biljeta: - za mene i za majku.

NIKO (pišući). Meštar Ivo - a? Kako se zoveš?

IVO. (prosto, skoro nehajno). Piši: Ivo Ledinić i majka Jele, pokoj noga kapetana Paska ći.

NIKO (trzne se. Ruke mu zadrhtale. Polako podiže glavu, blijed, presenećen. Dug, strašan pogled. Za tim zadušeno, gledajući ga u lice). Ti ... Ti si?! ...

IVO. (kao gori). Jelin sin.

NIKO (muklo, tik njega). Lažeš!

IVO. (zgrabivši ga za ruku, još tiše). Reci još jedanput! ...

NIKO (trzajući se, da izvadi ruku). Gledaj dobro! - Ti ne znaš! -

IVO. (prezirno mu odrine ruku, a sved poluglasno). Zafali Bogu, da znam!

NIKO (grčevito razdere dva biljeta iz bilježnice, pa u velikoj smetnji). Zašto ideš?

IVO. (muklo, oko u oko). Idem - da me ne uvedeš opet u napas'! (Istrgne mu iz ruke biljete, pa se polako i mirno odalečuje).

NIKO (gledajući ga neprestano, pun gnjeva, za sebe). On je! - on!

FRANO (za sebe). Da mu je što reko!

GLAS (iz daleka). Koje od broda, neka se miče. (Žamor puka. Pavo, Kata, Marija, Vlaho ulaze, prateći Jelu).

JELE (pada u naručaj sina, zavapivši). Ivo moj! (Jele odlazi, držeći zagrljena sina. Svi je prate. Sam Niko ostade nepomičan, gledajući taj rastanak. Frano mu se približi, ter veselo lupka štapom o zemlju).

NIKO (mrko i zlobno). Da ga zadržim? Ne! - Ubio bi me! (Hoće da ide na dno, pa se zaustavlja). Neka ide! (Ode s desne).

POJAVA ČETVRTA.

Jele sama, pak Anica.

JELE (ulazi odozdo skoro trčeći. Shrvana je u velikoj nutarnjoj muci. Došla je do sred raskrsnice, pak baca pogled pun molitve na crkvu. Čuje se još slabo pjevanje putnika, koje do malo sasvijem prestane. Jele došla do zida, odakle se vidi more, i tu se nasloni, uzdahnuvši duboko). Ah! - Ne! - nijesam više mogla! Još čas - pa bih bila zavikala: "Ma ne vidiš, Ivo, da mrem?! - Ostani!" - (Sakrije za čas lice rukama).

ANICA (zamotana u nešto ubručića, s malim zamotkom u ruci, dolazi s lijeve, trčeći u strahu i razgledavajući se sve na okolo). O! - Bože moj! - hoću li doć na brijeme? ...

JELE (se obrne, ugleda je i zaviče muklo). Anica!

ANICA (prestrašena). Jele! - (Hoće da bježi, ali se predomisli i najedanput obrne se neizrecivim, blaženim posmijehom). Sto ćeš, Jele, da ti rečem sinu?

JELE (začuđena). Ivu? - (Stavi se, usklikne i zgrabi Anicu). Ti bježiš!

ANICA (muklo, a sve hitro). Jes'!

JELE. Š njime?

ANICA. Reko mi je, da volim zlato nego li poštenje! ...

JELE (u velikoj uzrujanosti). Svijet će te pripoznat! ... uhitit. - A jadan ti ćaće?! ... O! ... dijete moje! ... promisli - promisli ...

ANICA (očajno). Promisli ti, da ću do osam dana biti Nikova žena! ...

JELE (usklikom). O! to pak ne! (Diže sa sebe mahramu i šal što je pokrivaju, pa preoblačiva Anicu). Evo ti moje haljine! - Ne, ne će te poznat! - Trči, bježi, docna je. Išti Mariju; ona će te uvuć u brod. - (Hitro). A! da ne zaboravim ... (Vadi iz njedara kartu od prolaza). Ukaži Ivu ovo i reci mu: majka me poslala. (Poljubi je žarko). Trči ... bjež'! ...

ANICA (trči do dna, pak, prije nego nestane). Majko! biće ti sretan! - (Ode trčeći).

POJAVA PETA.

Jele, pak Niko.

JELE (uzrujana, uznesena, hoće hrlo da side niz pozornicu prema strani, odakle se more vidi). Bože moj! ... samo da dode na brijeme! - - - (Ugledavši Nika, koji dolazi s desne). A! - sad i on?! ... (Nazaduje, piljeći mrko u Nika). Pa neka! - Danas ili nigda!

NIKO (uljegao nekako smrknut. Sve nešto traži. Htio bi na dno, ali Jele mu je na putu. Pripoznao je, pa se zlovoljno, naglo zaustavio. Prezirno, izazovno). Ha! Đe su ti danas proklestva, Jele?

JELE (izlazi polako, podbočena, a posprdnim smiješkom). A što će mi više, kad hi je uslišo Bog?!

NIKO. Svekolike?

JELE (triumfalno, naglo). Svekolike!

NIKO (približio joj se sasvijem, pa zlobnim izražajem, a rukama u džepu). Čujmo, dunkve! ... Ta tvoja osveta ... đe je?

JELE (pokazujući pučinu). Tamo!

NIKO (nešto ga kosnulo, pa lice u lice, brutalno). Manje ćakula! ... to hoće rijet? ...

JELE (riječ po riječ, tik do uha mu). Hoće rijet, da Bog ne plaća svake subote! ... Hoće rijet i to, da ćeš s te hridi, - tu, - viđet do mala tvoji "Slobodu" krcatu moje sreće! ...

NIKO (bljeskom gnjeva, razumio je, pa zaviče). Ah! ... Anica! ... pobjegla je?! ...

JELE (u jedan hrepet strahovitog smijeha, koji odjekuje po svemu kraju, kao Hosana slavlja). Jes'! ... jes'! ... pobjegla! ... Ha! Ha! Ha!.

NIKO (onijemio, prekrstio ruke, zagledavši se u Jelu). I ti se smiješ?!

JELE (u neobuzdanome, skoro nečovječnome veselju). Smijem se! ... smijem! ... i još tebi u facu! ... Ha! ha! ha! .

.. Promisli samo! - Vas život u strahu, u tuzi, u jadu, - pa sve te sramote, siromaštva, plač - brez kraja ni konca! - A sad?! ... O! ne! ... ti ne znaš, što je lijepa, što je zdrava, što je velika ova rados' siromaha, koja ti se smije, - koja se ruga tebi i tvojijem gnusnijem, lupeškijem milijunima! - -

NIKO (kao gori, a lice mu sve više potamnjelo). Ah! Dunkve tako! ... Bravo da! ... Ma ... (približilo joj se, pa je zgrabio za ruku) ... ma ... ako hoćeš, da gledam osvetu tvoju, valjaće da i ti dodeš do porta sa mnom, da saznaš, ko će se vratit do koji dan ovamo, vezan, u tamnicu ...

JELE (protrnula od užasa). Ne! ... ne - ti ne ćeš to učinit! ...

NIKO (kao gori). Ne?! ... Anzi, vidiš! ... hoću da subito prijavim oblasti, ko krade djevojčice u bogatog oca ... (Hoće da je vuče za sobom). Ha! ha! - dodi! ... dodi! ... biće sad pravoga smijeha, ti, jadna osveto siromaha! ...

JELE (pala na koljena ispred njega, u velikome strahu). Ah! ... Nemoj, Niko! pušti ga! ... pušti! ... Eto - ubij mene, - ma neka on bude sretan ...

NIKO (trgnuo se nad njome, pa joj baca svu zloću u lice). Ne! - Hoću da mu se bezočne oči isprid mene prignu! (Jele se malo po malo podigla, pa nazaduje do grobišta, praćena nesmiljenom njegovom prijetnjom). Ha! ha! Nijesi li ti sama rekla, da mi je sin! ... I jes'! ... jes'! ... pripozno sam u njemu tu moju prokletu krv! ... Pa za to ... baš za to hoću da i on bude što i ja: Hala! ... Hala! .

JELE (teturajući natražice, pala je na mirac grobišta i s objema rukama tegnula hladno gvožde položene grobareve motike. Plamen krvi potamnio joj vid. Nevidena zgrabi oruđe i drži ga skrivena, pa, kad je došao Niko sve do nje - ona se podigla strahovita, al' mirna i tvrda, pa tupim, dubokim, udesnim glasom). Tako ti Gospodinove muke! Je li ti to zadnja, Niko! ...

NIKO (hoće baš da je zgrabi). Altrocche! zadnja ... i prizadnja, Jele! ...

JELE (kao munja, zamahnula motikam, pa ga pogodila posred glave). I bila ti taka!

NIKO (zaurliče i pade na zemlju mrtav).

JELE (podigla opet motiku, pa ostala nad njime kako andeo osvete. A najednom baci je daleko od sebe i prigne se do njega, pa bijesno). Tako! ... tako! ... umri! - - (slijedi požudnim, groznim zadovoljstvom zadnje trzanje Nika). A! ... i ti se, dakle, mučiš! ... (Ustajući naglo). Oh! - i pravedno je! - - (Prodrhne, prođe rukama preko čela, pa se u tišini zanijemljene naravi osvješćuje}. Ja?! ... ja?! ... (Ugleda Nika, vrisne i bježi od užasa). Mrtav? ... Ne! ... nije ... nije ... (Trči, kao da je mrtvac slijedi, sve do crkvice. Pomamno lupa na vrata). - Otvorite! ... čujte me! ... (Vrata se ne otvaraju, i ona u silnome strahu uhvati konop i počne zvoniti zvono}. Ajme! ... pomozite! ... ljudi Božiji! ... pomozite! - -

POJAVA ŠESTA.

Frano i prvašnja, pak svi osim Iva i Anice.

FRANO (dohodi hrlo s lijeve, Vas u čudu). Ko zove Božiji sud? - (Ugledao Jelu). Jele? ... ti! ...

JELE (slazi niz skaline, a pogled, pun strahote, viri tamo, gdje leži Niko). Muči! ... Da me ne čuje Ivo! ...

FRANO (vidi mrtvaca. Kao gromom ošinut, vikne). Niko! ... (Jedva mu se približava, vas drhtav i pristrašen). Na zemlji?! ... Vas krvav! ... (Opazivši da je mrtav). Strahote! Mrtav! (Prama Jeli u skrajnjemu paroksizmu). Ti?! ... prokleta kučko! ... (trči na donje raskršće i viče u sav glas narodu, koji je već počeo dolaziti na poziv zvona). Ubila ga! ... Ubila ga! ... (Sa svijeh strana vrvi narod, a s njime Pavo, Kate, Marija, Vlaho. Ujedno se otvaraju vrata od crkve, otkle se pokazuje parok i starci).

NAROD (bučeći). Što je? ... Ko zove sud dobrijeh ljudi? - Jele?!

FRANO (kao gori). Ubila ga! ... eno ... eno ... gledajte! Mrtav je Niko! ...

NAROD (velikim glasom). Ubila Nika! ... Majko Božija! smiluj nam se! ... Prebila ga kako vola! ...

JEDAN MRNAR (trči odozdo vas zapijehan, pa sve do Frana). Gosparu! ...Ajme! ...pobjegla Vam je s brodom Anica! ...

FRANO (brez glasa, brez daha). A! Pobjegla?! ... (Prema paroku). I to ... i to je učinila ova prokletica! ... (Hoće da na nju navali, ali ga zadržavaju susjedi).

MARIJA (Franu). Lažeš, kapetane! - spasila se od tebe, da ne umre kako i pokojna joj majka! - A ja ... znaš ... ja, ona od poste, ... poslala sam ti je per rivalsa!

FRANO (u silnome gnjevu, jer ga drže sa svijeh strana). Zmije! ... Živine! ... Ubojice! ... Puštite me! -

NAROD. Na se! ... Mučite! ... Sud dobrijeh ljudi neka govori! ... PAROK (ulazeći sa crkvenijeh vrata, Jeli). Ispovidi tvoj grijeh, - nesretna dušo! -

JELE (sama usred svijeta, klekne ispred paroka, poljubi zemlju i govori duboko, skoro bešćutno). Ispovijedam se Bogu svemogućemu i vama ljudima dobre volje! - Ovi čovjek, što tu leži, privario me u mladosti, mučio u starosti, pa još u skrajnji čas ćio zatvorit kako lupeža i ugrabit mu dragu ... njemu - Ivu sinu svome!

SVI. Ivo mu je sin?! ... Strahoćo! ...

JELE (kao gori, prodirno). Tako mi sunca Božijega, za to, i za ništa drugo, ubila sam Nika Marinovića - a vi, braćo, sudite kako zakon pita! - (Poljubi opet zemlju, pa ostane klečeći).

FRANO (planuvši). Kamenujte je! ... kamenujte! ...

NAROD (silovito, uzbunjeno). Muči! - Judita je ovo! - Krvnik je bio! - Otole! ... otole! ... Ponesite ga! - - prokleće vam zemlju! ... (Nekolicina naprtila mrtvo tijelo, pa ga nose iza grobišta).

PAROK (dolazi naprijed, prekrstivši se. Svi se otkrivaju). U ime Boga i svetoga Vlaha, sudimo danas, da je žena ova u pravdi Božijoj ubila krvnika za čast i sreću djeteta svoga! Za to neka žive! (Zamore sve ženice okolo Jele, koja skoro malakše. Frano kao bijesan bježi s lijeve). Ali vječni zakon, da ubistva nema, hoće, da svaki grijeh nosi za sobom pedepsu. Za to ja te pitam, Jele, možeš li s tijem rukama, što su zaklale Nika, ... zagrlit mu sina?

JELE (sva protrne i zgražanjem nehotice plane). Oh! Ne! ...

NAROD (muklo). Ah! ...

PAROK. Riječ tvoja - osuda tvoja. (Jele vrisne. Snaga je ostavlja. Mare, Kata, Vlaho, ženice - svi su okolo nje i tješe je).

JEDAN MRNAR (uspet na hridi, zaviče). Eno broda! ...

Pozdravlja svetoga Nikolu! (Čuje se daleko pucanje topa).

NAROD (trči do hridi). Evo ga, ... evo! (Svi pozdravljaju rupcima, klobucima. Parok blagosivlje s visine. Pucanje sve to dalje).

JELE (opkoljena i uzdržana od Marije, Vlaha, Kate, Pavla, podiže se polako sva preobražena. Velikim pogledom gleda svakoga u lice, kao začudena što je drže). A zašto da ne vidim više nigda svoga sina? ... Ubila sam zvijer, a ne oca! (S užasom, ali sve to uzvišenije, gordije). Ko ste vi, da me držite? - On je moj ... moj ... u tijelu i duši moj! - Ne vidite li, da sam ga danas sretno povila? ... ('Rve se sa svojom pratnjom). Na se! Na se! - kad prohodi majka! ... (Sama se penje na hrid, dok je zapadni žar obasjava krvavim odsjevom). Evo me! ... evo! ... u tebe! ... (Na vršku, ugledavši u daljini brod). Ivo! ... sinko moj! ... (Velikim vriskom protegnula ruke i ostala za čas kao kip, uzvišena i sama. Još jedan vrisak, i pada mrtva).

NAROD (sletio se oko nje). Jele! ... Jele! ... videćeš ga opet. - Jele! ...

PAROK (prignuo se nad njome. Pauza). Hoće - gori! ... (pokazujući nebo).

SVI (muklo pristrašeno). Ah! mrtva! - (Razne tugaljive grupe).

Zavjesa polako pada.

Dubrovnik 1894 - 95.