U novom programu hrvatskog jezika i književnosti za gimnazije (Zagreb, rujan 1994. ) pronaći ćemo i obvezu intepretiranja romana "Vuci" Milutina Cihlara Nehajeva te upute da nam valja pažnju posvetiti sljedećim odrednicama:

I Milutin Cihlar Nehajev, poput utemeljitelja hrvatskog povijesnog romana Augusta Šenoe, obratio se čitateljstvu. Iz teksta autorove "Pripomene" možemo izdvojiti neke odrednice, na primjer:

Govorenje o motivu prstena trebalo bi nametnuti ideju neraskidive povezanosti Krste Frankopana sa ženom mu Apolonijom, njihovu neraskidivu duhovnu i tjelesnu vjernost (gdje sve i kod koga Apolonija nije bila ne bi li pomogla utamničenom mužu, a na kraju mu se svojevoljno pridružila u tamnici - tjelesno krhka, a duhom i ljubavlju toliko jaka). Istovremeno bismo mogli u povijesnim udžbenicima potražiti odnose Hrvata i njemačke krune - Apolonija je Njemica, ona čak ne poznaje hrvatskog jezika, a Krsto je simbol hrvatstva i naše snage. No Krsto, i otac mu Bernardin, jeste vuk, ali vuk čiju snagu drugi iskorištavaju za svoje interese. Snagom, često neobuzdanom silom, jačinom i lukavošću u borbi, vuk je kod mnogih naroda ratnička alegorija, a kod Mongola i Kineza tvori čak i njihove dinastije, u Japanaca je zaštitnik od drugih divljih životinja (Krsto Frankopan je uz mnoge zapreke i borbe 1525. godine prodro do opkoljenog Jajca i braniteljima donio hranu i streljivo za što mu Sabor dodjeljuje časni naslov "defensor et tutor patriae"), vuk koji vidi noću i koji je simbol svjetla. Vuci, Bernardin i Krsto Frankopan su svjetlo, u tamnoj, ali "velikoj epohi njihove Hrvatske koja je onda bila jezičac na vagi u strahovitoj lomljavi vijeka." (M. C. Nehajev). Znakovito je da je Njemici Apoloniji najbolja prijateljica i pratilja Hrvatica Dragišička. Krsto Frankopan neraskidivo je, prstenom, vezan za ženu i boljitak Hrvatske.

Sam M. C. Nehajev ističe da je roman realistički. Možemo se složiti s njim, ali ne bez primjedbi. Detaljni i dugi opisi, čvrsta uzročno-posljedična veza, samo su kratke natuknice potvrde autorova stava, ali on je čovjek moderne i njenom utjecaju ne može pobjeći. Prisjetimo se samo na primjer snova koji u romanu imaju vrlo značajno mjesto i točno odredeno značenje. Nije li uhićeni Krsto u Veneciji o položaju Signorie govorio putem alegorijskog sna; nije li Krstina druga žena snivala njegovu smrt... Što možemo reći o samom kraju romana, o pjesmama koje se u njemu javljaju (galijotova pjesma i njeno značenja, na primjer). Mnogo je momenata romana kada ćemo bez pogovora zaključiti da je to roman što po mnogočemu pripada razdoblju moderne. Analizirajmo likove i njihov senzibilitet, itd.

I kad smo već spomenuli likove, ne zaboravimo obratiti pažnju na njihov broj što nas može uputiti na još jedan problem, a to je razmišljanje da li se radi o romanu ili kronici.

Zadržimo se malo na liku Krste Frankopana i s tim u vezi aktualizaciji romana.

Znamo li da su "Vuci" psiholiško historijski roman iz 1928. godine, moramo uzeti u obzir aktualna događanja tih godina na našim prostorima te odnos umjetnosti i povijesti o čemu Jože Pogačnik, povjesničar umjetnosti, kaže: "Povjesna građa stoji ispod literarnog djela i njegova sustava, ona gubi prvotno značenje kad postane dio samog teksta, zbog čega determinacija oblikovnog ostvarenja ne može imati suštinsko nego samo hermeneutičko značenje. Povijest se uzima kao bilo koja druga građa jer ljudi i događaji posjeduju dublje i trajnije značenje, pa je svaka pojedinost određene povijesne situacije metafora ili simbol, a vrlo često se uzima kao metafizičko izražavanje i stvaranje što slobodnijeg prostora za otjelotvorenje mita." Tezu da je djelo odgovor jednoga pisca na njemu suvremena zbivanja, koja (u ovom konkretnom slučaju) hrvatsku nacionalnu, povijesnu i kulturnu posebnost i opet dovode u pitanje, potvrđuje i dio autorove "Pripomene" uz samo djelo u kojoj čitamo: "Ljubaznošću 'Matice hrvatske' možemo, iza stranice koje ipak nigdje nisu puki plod mašte, na ovom mjestu sakupiti najvažnije dokumente o Bernardinu i Krsti, o velikoj epohi njihove Hrvatske koja je onda bila jezičac na vagi u strahovitoj lomljavi vijeka. Udes je tragičan - ali može da uči i raduje pokoljenja. U borbi kraljeva i cesareva, u sukobima koji su odlučivali sudbinom Evrope, da, sudbinom čovječanstva - Hrvati su imali udio važan, priznat odlučujući; imali su prosvjetu, pitomo razvijenu unatoč svim nevoljama 'kršćanskog predziđa' imali ponos drevnog i samosvojnog kraljevstva, imali dodira i veze sa svim pokretima civilizacije. Težak je jezik i mučan pravopis dokumenta koji prilažemo - ali njihov se studij naplaćuje: iz ove sačuvane i za vjekove nerazorive istine smijemo da crpimo i utjehu nadu za svu našu narodnu borbu. 'Vuci' neka u obliku umjetničkom pokažu što smo i kakvi smo bili negda mi Hrvati - ovi 'Prilozi' neka potvrde da naša narodna snaga i veličina ima svjedočanstva kojih ni ma kako tužna sadašnjost pomračiti ne može". Pomenutu "tužnu sadašnjost" pojašnjavaju nam povijesni udžbenici, ali i rasprava Dr. Franje Tudmana "Zaoštravanje sukoba i pokušaj nagodbe izmedu pobornika centralizma i federalizma u Kraljevini SHS (1924. -1927. )" u kojoj se iscrpno nižu i tumače događaji što su se zbili od podjele Kraljevine SHS godine 1924. na 33 oblasti i ulaska Radićeve HRŠ u parlamentarnu borbu, pa do godine 1927. kad Radićeva HŠ izlazi iz vlade, a sam Radić doživljava potpuno razočaranje u svom pokušaju da sporazumom s radikalima i svojim sudjelovanjem u vladi utječe na promjenu državne politike radi poboljšanja položaja hrvatskoga naroda. Konačno, i sam je Nehajev izlazak romana najavio riječima: "Borbe Frankopana jesu borbe velikog feuda protiv apsolutizma kraljeva, ali su u isti mah duboko prožete osjećajem posebnog nacionalnog interesa. Krsto piše i osjeća hrvatski, njegovi su službenici djeca domaćeg kraja, on je najjači reprezentant hrvatske državnosti u to doba. Njegova je misao potpuna suverenost" (cit. prema "Jutarnjem listu" od 9. I. 1927. ).

Sada nas sigurno više neće čuditi Krstin lik. On je vuk i stvarno i simbolički, čovjek nadljudske snage. U isto je vrijeme tvrdoglav i pronicljiv, nepovjerljiv prema svemu tudinskom, hvata se u koštac s vremenom u kojem živi, neprijatelji ga mrze, ali mu se i klanjaju, poštuju ga i silno ga se boje; pa i kad je sužanj Signorie, nakon još svježe rane, Krstova pokolja Mozanaca i osljepljenja njihovih staraca, koje je prema njemu usjeklo mržnju čitave Venecije, primaju ga kod dužda Loredana gotovo s kraljevskim počastima i utamničuju u elegantnom apartmanu Torreselle u kojoj je prije njega bio tek jedan vladar, a primio ga je i sam papa. Njemu tobožnji prijatelji "Albus kraljevi" stišću ruku, ali žele da je što dalje od njih po mogućnosti na bojištu s najljućim neprijateljem Turčinom, negdje u Lici, u Krajini ili pak u Torreselli. On je simbol otpora i uvijek mu je na pameti potpuna suverenost domovine, veći je i od bana - "Kralj ne može, a knez mu se ne dostoji biti". Taj i takav Kristofor Krsto Frankopan nosi u sebi svu tragiku Hrvatske ne samo svoga nego i bivših i budućih vremena. Svu tu tragičnost pokušava nadglasati u sebi i oko sebe ponosom i gordošću svog iskonskog pripadanja korijenima svojih praotaca - svojoj vjeri (njegovo geslo: "Spes mea in Deo est"), svojem jeziku i svojem pismu (u zatvoru piše isključivo glagoljicom). On, vuk, mora (baš kao i mi danas) dokazivati zapadnom svijetu da je s njim "u srodstvu" i braniti ga svojom krvlju na njegovim istočnim granicama. Značaj Krste Frankopana za cjeloku nu hrvatsku povijest vidljiv je i u činjenici da je i otac našeg povijesnog romana, August penoa, namjeravao o njemu pisati, no smrt ga je omela u toj nakani.

Kako vidimo, u razgovoru - polemici - o romanu možemo dotaći mnoge probleme, što ne znači da su to svi. Nismo spomenuli kompoziciju, povijesnu i umjetničku istinu i ostalo što se tijekom i nakon čitan ja pojavi u našoj svijesti kao problem.

Ovaj kratki tekst treba shvatiti upravo shodno naslovu - to je samo prilog interpretaciji i prijedlog mogućih tema razgovora o vrijednom romanu koji je tek ove školske godine ('94/'95. ) uvršten u popis gimnazijske lektire.