LJUBAV I RADOST PREMA MORU:

"Ni grožnja ni obećanja nisu mogla da odvrate malog Tita od mora i ribarije. Živio je s ribarima, kao da je član njihove družbe; kad nije lovio udicom ili vršom, pomogao im je izvlačiti mrežu, motati u kolut izvučeno uže i privesti od jednog kraja k drugomu ribarsku barku."

"Ali škola je ostala vazda crna strana njegova života. I sama rodna kuća bila je za nj sporedna stvar - tek more i morska obala njegovo rođeno tlo, njegova misao, njegovo čuvstvo. Tada je već - u devetoj svojoj godini - tukao ostima uz oca ribu pod malom svijećom tako vješto, te ribari veslači nijesu nikada ni pomislili, da prosvjeduju protiv toga, što je kod diobe ubijene ribe zapadao i jednak dio i Tita."

"A more je i život u njemu privlačilo Tita kao čarobnom snagom k sebi. Usprkos očevih i majčinih molba i neminovnih šiba izostajao je poradi ribarije iz škole. Jedna ribica, kojoj bi bacio udicu, odnijela bi svojom pojavom strah od ljutih šiba. Takva jedna ribica kao da je mogla učarati njegovu pamet, povukla bi sa sobom svu njegovu misao, fantaziju i čuvstvo k morskom dnu, gdje je pred njegovim očima vrvjelo još toliko života, što su čekali svoj stalni konac od njegove ruke."

KAKO TITO LOVI RIBU:

"- Naprijed... natrag... ne pljuskaj veslom ... - odrešito je, ali s primjesom strasti zapovjedao Tito. Ozbiljnost i uzbuđenje duše, kojim se našao na tom mjestu, davao je njegovom djetinjem licu čisto muževni izražaj, ako prem mu se je nenadano ispunila smjela želja, da se nađe jednom onako samostalan bez ičijega nadzora na mjestu svjećara. Kako se slatko i zanosno zamišljao u tu želju, koja je značila vrhunac svega ... Kako bi se pred njegovom fantazijom bujno redale slike pod plamtećom luči ... Kako bi muduša rasla kao nabreknuta od osjećaja vlasti, da je tu Ijudima i ribi zapovjednik i gospodar! Zato se sav kao nadahnut našao na mjestu oboljelog ribara; sva duša ronila mu je s pogledoma uz ribu pod morem ... a onda je morao zakipjeti gorkim prosvjedom proti veslaču, koji se još jednom usudio izustiti sumnju: Može li on ovako nejak da bude svjećarom? ... A on se ćutio velik, jak i samostalan na tom mjestu, ravan ocu i izabranim ribarima, koji su umjeli voditi ribu pod svijećom."

IDEJA ROMANA:

".. Pod svakim onim kamečkom utisnut je barem koji hip moga života... moga razuma, razmišljanja, moje fantazije, čuvstva i volje... ukratko: moga života... Kolik raskošni poćut, što bi se rodio u meni, kad bih vidio, da je ispod kamena pomolila ribica glavu! Dobacio bih joj sav zanesen udicu, a pri tome nijesam uživao, što joj uzimama život, nego sam ćutio, kao da je ona došla tu iz Ijubavi prama meni, samo da ja mogu proživjeti onaj neiskazani poćut, kad je osjetim u svojoj vlasti... Ah, ono čuvstvo jakosti, slobode i moći, kada sam na mahnitim krilima bure upravljao sam jedarcem i kormilom i poput poluboga jurio svojom barkom preko bijesnih valova; drugi su se zgražali gledajući me s obale, a ja sam ćutio buru i valove u njihovoj pokornoj službi, kojom su htjeli da podignu radost moga života! Onda sam bio sretan... Ono je bilo moje pravo tlo, u koje bijaše pustio duboko svoje korjenje moj život, da upije iz njega u sebe snagu i radost... Pa zašto su me iščupali i prenijeli s rodnog tla na tuđe? Da mi bude bolje! Stare lude! Bez poznavanja i bez razumijevanja života oni su se drznuli da sude, gdje će meni biti bolje! Kojim su pravom odlučivale onake neznalice mojim životom? Kojim su mi pravom oteli radosti života i... kako su smjeli da me unesreće? Ja sam bio dijete, nijesam smio ni mogao prosvjedovati proti njihovu naumu, i ako sam ćutio, da sam tuđu školama, u koje su oni mene silom turali. A vidjeli su to i oni, ali nijesu odustajali, da ne budu krvnici svoga djeteta. Lude, lude, lude!... Njihovo roditeljsko pravo... Sloboda volje... A moje pravo? A moja sloboda volje? Pravo jednoga, nepravda drugoga; slobodno izvršivanje volje jednoga, ropstvo volje drugoga. Osveta nije izostala: evo me kukavnoga ostatka života... a iz one bistrine mora, gdje sam proživljavao dneve sreće, upija se sada u moju misao želja, da taj ostatak satrtog života darujem moru, koje je meni darivalo radost i slast života. A one dvije stare lude gledaju me kano dvije okamine... samo im teku suze iz očiju, a mrcvare me me glupim pitanjima... ili bulje u me i nikako da shvate još ni danas, koliki su počinili grieh. . ."