JOSIP KOZARAC
TENA

Josip Kozarac, hrvatski je pripovjedač i romanopisac koji je živio u Slavoniji i o njoj pisao. Čitav je život posvetio slavonskoj zemlji, šumama i oranicama, opisujući u svojim djelima gospodarske, socijalne, političke, kao i kulturne prilike svog zavičaja. U svojim pripovijetkama i romanima obrađuje tematiku slavonskog sela, opisujući prisno i toplo, ali i vrlo kritički, ljude i prostore kojima je poklonio svu svoju stručnu i stvaralačku snagu. Radeći kao vrstan šumarski stručnjak u malim slavonskim selima uvidao je pogubnost tadašnjih ekonomskih i političkih previranja za opstanak slavonskog sela i seljaka - bio je svjedokom raslojavanja sela, umiranja starih tradicija, materijalne i moralne propasti onih koji se nisu uspjeli snaći u novom ekonomskom poretku. Shvaćao je pogubnost napuštanja zemlje, tog "mrtvog kapitala". To je zaokupljalo Kozarca i tjeralo da kroz svoju književnost uporno ponavlja poruku o njenoj neprocjenjivoj vrijednosti - u materijalnom i etičkom smislu.

Kozarac je bio prosvjetitelj. Učio je svoje čitatelje: "Sretan je onaj koji uspije biti gospodar svoje žene i sluga svoje zemlje." Posljedica prosvjetiteljskih Kozarčevih namjera je i crno-bijelo slikanje grada i sela. Pri tome je gradski život izvor svih nedaća, moralnih posrnuća i zastranjenja od prirodnog i dostojnog života, a seoski je idealiziran. Ipak, pisac ističe potrebu modernizacije poljoprivrede i uvođenje suvremenih metoda obrade zemlje koja bi privukla mlade, obrazovane ljude.

Najbolje stranice Kozarčevih djela su portreti likova koji su, izgubivši se u novom vremenu, potrošili život u uzaludnom traženju svoga mjesta i smisla življenja. Osobito su uspješno ostvarene suptilne, psihološke analize ženskih likova, često nesvakidašnjih slavonskih ljepotica. Impresivni su i opisi pejzaža kojima Kozarac zna opčiniti čitatelja. Mnogi tvrde da je Josip Kozarac jedan od najiskrenijih hrvatskih pisaca. On ništa ne uljepšava, skicira samo stvarnost i objašnjava što ne valja i kako bi trebalo raditi da Hrvatska, a na primjeru njegove rodne Slavonije, bude i bogatija za svoje stanovnike, i korisnija, kada je već sama po sebi i lijepa i bogata.

Djela Josipa Kozarca: Krčelići neće ljepote (1888), Slavonska šuma(1888), Mrtvi kapitali(1889), Među svjetlom i tminom(1891), Dona Ines (1890), Tena(1894), Tri ljubavi(1894), Mira Kodoličeva (1895), Tri dana kod sina( 1897), Oprava( 1899).

TENA

SADRŽAJ

Nakon majčine smrti Tena je ostala sama. Iako je imala oca, on nije bio sposoban brinuti se o njoj. U selu su se razmjestile austro-ugarske snage i Teni

se počeo udvarati mladi vodnik Jaroslav. Po prvi put Tena je osjetila pravu ljubav koja je svakim danom u njenom, ali u vodnikovom, srcu postajala sve jača. No, vodnik je morao otići, a Tena je ponovo ostala sama sa beskorisnim ocem. Siromaštvo je sve više prodiralo u njihovu kuću i ona je bila primorana otići Leonu, bogatašu koji se divio njenoj ljepoti i ugađao joj. Tena više nije mislila o vodniku, već se prepustila raskoši odričući se polako svog dostojanstva i nevinosti. Izgubivši i Leona, dijelila je sebe između Joze, bivšeg zaručnika, sad već oženjena čovjeka i Đure, ciganina i seoskog svirača. Njegova žena mrzila je Tenu i odlučila roditi Đuri sina koji i nije bio njegov. Ciganke se dogovoriše da zaraze Tenu vodenim kozicama i ona oboli. Đuro i Jozo, sada već ponosni očevi, ugledavši Tenu onako unakaženu napustili su je i odbacili. Baš u to vrijeme u selu se pojavio vojnik bez ruke i kupio zemlju na kojoj je jednom živjela njegova prva ljubav. Ugledavši Tenu on je vidio drugi lik, ali ona njezina ljepota bila je još uvijek u njegovom srcu. Ružne godine koje su Tena i vodnik proveli odvojeno izgubile su se i ostali su samo nada i ljubav.

LIK TENE

Prelijepa slavonska djevojka Tena, radi siromaštva, ali i straha od usamljenosti prepušta se razbludnom i raskošnom životu. Svojim "junonskim stasom i božanskim tijelom" opčinjavala je svakoga. Bila je sa Leonom, sa Đurom, a onda sa Jozom, izazivajući jal i prezir njihovih žena. Onako prostodušna i dobra nije uvidjela da su je one željele, a na kraju i uspjele uništiti. Ali, stradala je samo njezina ljepota. Kozarac nije dozvolio da njegov lik bude tragičan. Dolaskom vodnika i njihovim ponovnim susretom njezin život postaje ispunjen, a svi njezini grijesi su oprošteni i zaboravljeni.

O DJELU

U Teni je ocrtan portret i karakter mlade djevojke koja je ne znajući bolje izgubila čast i moral prepustivši se strasti i pohoti da bi se spasila od dosade, koje se toliko bojala, i siromaštva koje je bilo sve veće. Otac joj nije mogao pomoći jer nije ni znao kako. Propašću zadruge on prestaje biti svinjar i prisiljen je obrađivati zemlju. Kako ga to nitko nije naučio, a on sam nije bio dovoljno hrabar da pokuša, nalazi utjehu u piću. Kroz njega pisac prikazuje nagli utjecaj novog gospodarskog poretka inesnalaženje seoskog čovjeka u njemu. Za pad morala kod Tene okrivljuje strance koji iskorištavaju slavonske šume. Iako osuđuje Tenino ponašanje i sredinu ipak voli svoje Slavonce koje pokazuje prvenstveno kao obične ljude.

CITATI

TENA

"U šesnaestoj svojoj godini bila je uzrasla i tanka kao da je iz vode iskočila, i činilo se da će biti i preveć visoka, pa su joj drugarice već počele prišivati kojekakova nelijepa imena. Lice joj bilo ponešto mrko, s onom neizrazitom bojom kadano se još nije moglo znati hoće li biti blijeda crnka ili rumenobijela. Takova nerazvijena, nije se u prvi čas nikomu osobito sviđala; no tko ju je pomnije promotrio, vidio je da joj je lice pravilno u svakom potezu, nos ravan i sitan, čelo slično srpu, istom se počelo u gornjoj polovici bjelasati, donji dio lica pružio se ponešto u duljinu i tek se počeo zaobljivati, ni jedna kost, ni jedna crta nije mutila nježnog, pravilnog sklada cijelog obličja. No lice samo još mrtvo, bez oživljujućega daha; samo mrke sjajne oči kao da su prerano sazorile, poput mirisa u poluzelene voćke, te odavale da će one pravilne crte dok se ispune, dok se izravnaju i ožive bojom prve mladosti, stvoriti ljepotu kakvom narav zna uresiti samo rijetke žene. Tko juj e vidio zažarenu od žege ili posla, taj je bez dugog razmišljanja rekao da će biti ljepotica; a tko ju je opet zatekao ozeblu i pomodrelu, taj ju je sažalnim okom pogledao kao da gleda tešku bolesnicu. Nije bila od onih preranih ljepota nego od onih koje se pokasno razvijaju ali tim savršenije."

TENINA LJUBA VPREMA VODNIKU:

"Ona ga je slušala, ali nju nije smisao njegovih riječi ni najmanje zanimao; ona je živjela o zvuku njegova glasa, o mirisu njegova bića, o pogledu njegova oka. Za sve ostalo bila je ona i slijepa i gluha. Što će njoj budućnosti kada je on i sada i uvijek uza nju? Zar ima kakove prošlosti, kakove budućnosti, zar nije sav taj život samo jedan jedini slatki čas? Što je to budućnost, što je to vjenčati se, što je to biti muž i žena? Čemu sve to kada je on i tako vjekovito u njezinim očima, kada nju nešto veže uza nj što je ljepše i trajnije negoli ikoje vjenčanje; kada ona živo osjeća da je jedan dio njegova života?...! Oh, to su bili divni i sretni dani! Ili duvao sjever, ili mlatila kiša - svega toga ona nije opažala, njoj je uvijek sjalo ono slatko sunce!"

PROPAST TENINOG MORALA

"Ona, visoka, ohola, kao jelen uzrujana i rumena, odišući ružinim mirisom, samo bi časimice sjekla okom po Leonu da vidi koju on najviše motri. Njoj je bio Leon kao i Đorde, jer ona više nije znala što je ljubav. Ona je bila u onom sretnom raspoloženju te je osjećala da joj se svatko divi, da je svatko ljubi, a ona da ne mora nikoga. Prije, dok je ljubila, uživala je svu slast i sreću ljubavi, ali i sve one boli i muke ljubećega srca; sada je bilo ono prvo, ali nije bilo ovoga drugoga. Bila je samoj sebi lagana kao ptica; nije marila što toliki čeznu za njom, što joj Leon više puta ljubomorno zaviri u oči, što je Đorđe napustio i kuću i ženu te kao lud mahnita za njom."

" 'Budite svi bogati kao Leon pa ću onda biti i vaša!' Takovo nešto odzvanjalo je u dubini njene duše kad god je opazila da je muško oko pžudno promatra. Kao što negda nije htjela da čuje za ikoga osim vodnika, tako ju je sada sve izvjesnije obvladavalo čuvstvo da ona ne pripada samo jednomu čovjeku, i ta misao bivala joj svaki dan pitomija."

ODNOS TENE I LEONA

"On je dobro znao da ona ljubi njegov novac, njegove lijepe sobe i onaj burni raskalašeni život u tim sobama, ali to njega nije ni peklo ni snuždivalo; on je znao da nije ni tražio samotnu ljubicu koju će presaditi u svoj vrt nego ružu koju će si zadjeti za prsa da mu miriše i ugađa - jedan dan. On je nju volio toliko koliko i zemlju u kojoj je sada živio; on nije došao u Slavoniju da ostane uvijek u njoj, da bude članom te zemlje, da s njom dše i uzdiže; ne, on je došao da se okoristi onim što je u njoj lijepo i vrijedno, on je došao da se obogati u toj zernlji, a kada se obogati, onda da rekne: 'Zbogom ostaj, lijepa zemljo, ja te više ne trebam, ja idem u svoj kraj, u svoj rod, da potrošim ono što sam u tebi ubrao!' To isto je njemu i Tena bila..."

KRAJ - IPAK POSTOJI NADA ZA BOLJU BUDUĆNOST - LJUBAV POBJEĐUJE SVE

"Govoriti nijesu mogli; mjesto jezika govorile su oči, a te oči vidjele su njezino izrovano, tamnocrveno lice kojej e počelo prelaziti u bjelinu bez sjaja i izraza; te oči vidjele su viseći rukav koji se je tresao, podrhtavao, kao da nešto što bi je rado ogrlilo, pomilovalo, ali taj zagrljaj se zaustavio, ukočio, a mjesto njega rukav samo bolno zatreperio... To su vidjele njihove oči, a što su vidjele, njije bilo lijepo; ali dok je to došlo do srca, pretvorilo se u ono anđeosko milosrđe iz kojega se rodio biser - suza na njihovim očima, suza iz koje je prosijavala sjajna traka ljepše budućnosti - budućnosti, koja će kuću Jerka Pavletića iznova podići, zapustijela polja iznova pomladiti, novomu pokoljenju ljepši put utrti..."

Učenički rad