Stekao je svestranu naobrazbu uz njemačke i švicarske guvernante te internatsko školovanje u Moskvi, a kasnije studira književnost, jezikoslovlje i filozofiju u Moskvi i Berlinu. Veliki dio života proveo je u Njemačkoj i Francuskoj, gdje se kretao u društvu poznatih književnika poput Zole ili Flauberta.

Književnu slavu stekao je djelima Lovčevi zapisi i Očevi i djeca. Turgenjev je slikar feudalne Rusije, pjesnik ruskog krajolika, pisac suvišnih ljudi", prikazivač sukoba naraštaja. U Lovčevim zapisima stvara seoske novele s lovcem kao pripovjedačem, koji susreće zanimljive tipove ruskih seljaka i u doticaju s njima saznaje za njihove prirodne sposobnosti i nadarenost. U strukturi tih novela posebno mjesto zauzimaju poetski krajolici srednjih oblasti Rusije. U romanima je nastojao odgovoriti na pitanja koja je pred njega postavljao društveni razvitak Rusije. Zasnovani su kao romani karaktera, u kojima su prikazani za ono vrijeme karakteristični predstavnici ruskih intelektualaca, njihov razvitak, sudbina i odnos prema dništvenoj problematici.

U Očevima i djeci Turgenjev oblikuje tip "raznoočinca"- plebejskog intelektualca Bazarova, kojeg dovodi u sukob s konzervativnim tradicionalistima, predstavnicima plemićke kulture. Ali fabularni razvitak ne daje pravo ni "nihilistu" Bazarovu.

U strukturi Turgenjevih djela posebno mjesto zauzima poetski pejzaž zatim dijalozi, koji se vode među intelektualcima, opisi plemićkih i vlasteoskih imanja, a posebna je pažnja posvećena ženskim likovima, lijepim, plemenitim, i aktivnim (Natalija, Liza, Jelena, Marijana i dr.). Potkraj života Turgenjev stvara niz elegičnih, filozofski intoniranih crtica, Pjesme u prozi.

Turgenjev je prvi ruski pisac koji je prodro na Zapad, i postao tamo popularan još za života. Umro je 1883. godine.

Pored svoja dva najznačajnija djela napisao je niz drugih koji takoder imaju veliku vrijednost jer opisuju i pokazuju prilike i probleme u Rusiji, a Turgenjev ih pokušava riješiti ili bar ukazati na njihovo rješenje, a to su romani kao Rudin i Plemičko gnijezdo gdje oblikuje tip "suvišnih ljudi", sposobnih inelektualaca, ali nemoćnih da svoje ideje pretvore u djelo. U predvečerju prikazuje energičnog mladića koji se bori za nacionalno oslobođenje svoje zemlje. U romanu Dim prikazuje i sebe tj.mladiće koji su odvoje ni od života svoje zemlje (veliki se dio radnje događa u njemačkom liječilištu.). Posljednijm romanom Novina govori o generaciji koja odlazi u narod želeći tako pokrenuti ruske mase na akciju.

"Polja, sve samo polja protezala su se do samog obzorja, malko se uzdižući pa se opet spuštajući; ponegdje su se nazirale šumice i vijugale jaruge obrasle rijetkim i niskim grmljem podsjećajući na isto takve prizore na starinskim kartama iz doba Katarine Velike. Nailazili su i na rječice s podlokanim obalama i na male ribnjake sa slabim nasipima, i na zaselke s niskim kolibama pod tamnim, često dopola razvaljenim slamnatim krovovima, i na nakrivljene pljevare ispletne od pruća s razdrljenim vratima pokraj opustjelog gumna, i na zidane crkve s kojih je ponegdje otpala žbuka, i na drvene crkve s naherenim križevima i zapuštenim grobljima.

Arkadiju se srce pomalo stezalo. Kao za pakost, sretali su samo, odrpane seljake, s jadnom kljusadi; vrbe su stajale uz cestu poput prosjaka u dronjcima, oguljene kore i polomljenog granja; mršave, čupave, oglodane krave halapljivo su strpkale travu po jarcima, baš kao da su se netom istrgle iz nečijih užasnih, smrtonosnih panđi. Izazvana žalosnim izgledom iznemoglih životinja usred lijepog proljetnog dana, javljala se bijela utvara tmurne, beskrajne zime sa svojim vijavicama, mrazovima, i snjegovima... Arkadij pomisli:"Ne, ovaj se kraj ne odlikuje ni obiljem ni radošću; ne smije, ne smije takav ostati, treba ga preobraziti... samo kako da se to ostvari, kako da čovjek tome pristupi?"

Sve se unaokolo zlaćano zelenjelo, sve se široko i blago lelujalo i ljeskalo pod tihim dahom toplog povjetarca, sve odreda - drveće, žbunje i trava; posvuda su izvijale svoju beskrajnu zvonku pjesmu; vivci su čas kliktali kružeći nad niskim livadama, čas nijemo skakutali s busena na busen; gačci se šetkali crneći se zgodno u njeznom zelenilu još niskih jarih usjeva i nestajali u raži koja je bila već malko pobijeljela; samo bi im pokatkad izvirile glavice iz valova boja dima ."

Pjesma u prozi

"I pogleda oko sebe kao da nastoji dokučiti kako se može biti bez osjećaja za prirodu. Već se smrkavalo: sunce je bilo zašlo za omanji jasik udaljen oko pola vrste od perivoja: sjena u se pružala unedogled preko nepomičnih njiva. Seljak je kaskao na bijelu konjicu po tamnoj uskoj stazi uza sam jasik: lijepo se sav vidio, do zakrpe na ramenu, iako je jahao u sjeni; sasvim jasno promicale su noge konjicu. Sunčane uske zrake zavlačile u šumicu i, probijajući se kroz gustik, obasjavale jasike tako toplim svjetlom da su nalikovale na borove, a krošnje im se gotovo plavjele dok se nad njima dizalo blijedoplavo nebo tek malčice zarumenjeno večernjim crvenilom. Lastavice su visoko letjele, vjetar je bio pove zamro, zakašnjele pčele zujale su lijeno i sanjivo u cvatu jorgovana, čitav stup mušica lebdio je nad osamljenom, daleko ispruženom granom."

"Jutro je bilo krasno, svježe, šareni oblačići na lik na jaganjce isticali su se na blijedom, vedrom plavetnilu; sitna rosa popala po lišću i travi, blistala na pučini poput srebra; reklo bi se da vlažna, tamna zemlja još čuva nxmeni trag zore; s neba se odasvud razlijegala pjesma ševa."

Mala, niska sobica u kojoj se obreo bijaše vrlo čista i udobna. Mirisalo je na netom obojeni pod, na kamilicu i matičnjak. Duž zidova stajali su stolci s naslonima u obliku lire; kupio ih je bio još pokojni general u Poljskoj, u ratu; u jednom kutu stajaše dječiji krevetac pod muslinskim zastorom, a uz njega okovana škrinja s okruglim poklopcem. U suprotnom kutu gorjelo je kandilo ispred velike tamne ikone svetog Nikole čudotvorca; majušno porculansko jaje visjelo je o crvenoj niti na svečevim prsima, pričvršćeno za svetogrug; u prozorima bijahu brižljivo zavezane tegle s lanjskim slatkom, propuštajući zelenu svjetlost; na njihovim papirnatim pokrovcima sama je Fenječka bila ispisala krupnim slovima: Ogrozd". Sa stropa je na dugačkoj uzici visjela krletka s kratkorepim češljugarom koji je neprestance cvrkutao i skakutao tako da se krletka neprestance njihala i podrhtavala, a zrna konoplje lagano lupkala padajući na pod."

Cijela se njegova kuća sastojala od šest majušnih soba. Jedna od njih, ona u koju je doveo naše prijatelje, zvala se kabinet. Stol na debelim nogama, pretrpan spisima, pocrnjelim od stare prašine, kao da su sušeni na dimu, zauzimao je sav prostor izmedu dva prozora; na zidovima su visjele turske kubure, knutovi, sablje, dva zemljovida, nekakvi anatomski crteži, portret Hufelanda, monogram od kose u crnom okviru i diplomapod staklom; izmedu dva golema ormara od karelijske brezovine stajao je kožni divan, mjestimice ulegnut poderan; na policama bijahu nabačane knjige, kutije, punjene ptice, tegle, bočice; u jednom kutu nalazio se pokvaren električni motor."

"Vlastelin od četrdeset i nešto godina izlazeći na onizak trijem svratišta na N ... skoj cesti, gologlav, u prašnu kaputu i kariranim hlačama."

Pavel Petrović sjede za stol. Na sebi je imao elegantno jutarnje odijelo po engleskoj modi, a na glavi mu se kočio mali fes. Taj fesić i nemarno svezana kravata svjedočili su o slobodnom vladanju na selu, ali tvrd: ovratnik košulje, koja doduše nije bila bijela nego pomalo šarena, kao što je red u jutarnjoj toaleti, jednako je neumoljivo upiralo u glatko izbrijanu bradu."

"- Ipak ti kažem da čovjek koji je cijeli svoj život stavio na kartu ženske ljubavi, a onda, kad je izgubio na toj karti, toliko se pokunjio i klonuo duhom da nije više nizašto, da takav čovjek nije pravi muškarac, nije nikakvo muško. Kažeš da je nesretan, to ti bolje znaš nego ja, ali ja ti velim da iz njega nije još isparila svu ludost. Uvjeren sam da sasvim ozbiljno vjeruje daje sposoban čovjek zato što čita Galinjasku i sto jedan put mjesečno spasi nekog seljaka od kazne."

"Pavel Petrović dođe do kraja parka, i također se zamisli, i također digne oči put neba. Ali u njegovin lijepim tamnim očima nije se odrazilo ništa doli sjaja zvijezda. On nije bio rođeni romantik, a njegova gizdelinski suhoparna i strastvena duša mizantropa na francuski način nije umjela sanjariti."

"Ja ne pristajem uz ničija mišljenja, ja imam svoja."

"- Zbilja su čudni ti stari romantici! - nastavi Bazarov. - Dovode sami svoj nervni sistem do stanju uzrujanosti ... i ravnoteža je poremećena. Nego, laku noć! U mojoj je sobi engleski umivaonik, a vrata se ne zaključavaju. Ipak, to valja poticati - engleske umivaonike, naime progres!"

" - Odgoj? - prihvati Bazarov. - Svaki čovjek mora sam sebe odgajati - pa makar, evo, kao ja, na primjer. .A kadje riječ o vremenu, zašto bih ja o vremenu zavisio? Neka ono radije zavisi od mene. Ama, sve ti je to brate nedisciplina, duševna pustoš! I kakvi su to tajanstveni odnosi između muškarca i žene? Mi filozofi znamo kakvi su to odnosi. Proučimo samo anatomiju oka: otkud ti tu nekakav, kao što si rekao, zagonetni pogled? Sve ti je to romantika, besmislica, trulež, umjetnost. Idemo radije promatrati kukca."

"- A onda smo shvatili da brbljati, samo brbljati o našim rak-ranama ne vrijedi truda, da nas to vodi samo vulgarnost i doktrinstvo; uvidjeli smo da i najpametnije glave medu nama, takozvani napredni ljudi koji druge raskrinkavaju ništa ne vrijede, da se bavimo besmislicama, da raspravljamo o nekakvoj umjetnosti spontanom stvaralaštvu, o parlamentarizmu, o advokaturi i vrag bi ga znao o čemu sve ne, a radi se o kruhu nasušnom, o tome da nas guši najgrublje praznovjerje, da sva naša dioničarska društva propadaju jedino zato što nema dovoljno poštenih ljudi, da nam i sama sloboda za koju se vlada zauzima jedva može donijeti kakvu korist zato što će naš seljak i sam sebe pokrasti samo da se napije brlje u krčmi.

- Tako, dakle - preuze Pavel Petrović - vi ste se o svemu tom osvjedočili i odlučili da sami ništa ozbiljno ne poduzimate.

- Odlučili smo da ništa ne poduzimamo - osorno ponovi Bazarov.

Odjednom se rasrdi na samog sebe što se toliko raspričao pred tim vlastelinom.

- Nego da samo grdite?

- Da grdimo.

- I to se zove nihilizam?

- I to se zove nihilizam - opet ponovi Bazarov, ovoga puta posebice drsko.

- Zašto ti ženama zamjeraš slobodoumnost? - upita ga potiho.

- Zato, brate, što sam zapazio da su samo ružne medu ženama slobodoumne.

- Pa zar tebi nije svejeno što ljudi o tebi misle?

- Ne znam što da ti kažem. Pravi čovjek ne treba da o tome vodi brigu; pravi je čovjek onaj o kome se nema što razmišljati, nego ga treba slušati ili mrziti.

- A ti se pouzdaješ u sebe? - unese u se Arkadij u riječ. - Imaš visoko mišljenje o sebi?

- Kad sretnem čovjeka koji neće ustuknuti preda mnom - izusti polagano i odmjereno Bazarov - onda ću promijeniti mišljenje o sebi.

- Hoćete li, striko, da vam kažem što je on uistinu?

- Budi dobar pa mi kaži, sinovče.

- On je nihilist. - Što? - priupita Nikolaj Petrović, a Pavel Petrović zadrža u zraku nož s komadićem maslaca na vrhu i osta u tom položaju.

- Nihilist - ponovi Arkadij .

- Nihilist - izusti Nikolaj Petrović. -To dolazi od latinskog nihil, to znači ništa, koliko ja znam; prema tome, ta riječ označava čovjeka koji... koji ništa ne priznaje? - Radije reci: koji ništa ne poštuje - preuze Pavel Petrović i nastavi mazati maslac.

- Koji se prema svemu odnosi kritički - ustvrdi Arkadij. - Pa zar to nije isto? - upita ga Pavel Petrović.

- Ne, nije isto. Nihilist je čovjek koji se ne klanja ni pred kakvim autoritetima, koji ne prihvaća nijedan princip na vjeru, ma kakvo poštovnje inače taj princip uživao.

- I što, ti misliš daje to dobro? - presijeće ga Pavel Petrović u riječi.

- Kako za koga, striko. Za nekoga je dobro, a za nekoga vrlo loše. - A, tako. E pa, vidim ja da to nije za nas. Mi smo starinski ljudi, mi mislimo da se bez prihvaćenih principa, kako ti kažeš, na vjeru, ne može ni koraka dalje, ne može ni dahnuti. Vi ste sve to promijenili, Bog vam dao zdravlja i generalski čin, a mi ćemo vam se samo diviti, gospodo ... kako si ono rekao?

- Nihilisti - razgovijetno će Arkadij

- Da. Nekad su bili hegelisti, a sad su nihilisti. Vidjet ćemo kako će te opstati u praznini, u zrakopraznom prostoru. "

- I htjeli biste znati razlog mojoj suzdržljivosti, htjeli biste znati što se u meni zbiva?

- Da - ponovo će Odincova, obuzeta nekakvom, i njoj samoj nepojmljivom strepnjom.

- i nećete se ljutiti na mene?

- Neću.

Odincova ispruži obje ruke, a Bazarov upre čelo u prozorsko okno. Zadihao se; vidjelo se da sav treperi. Ali to nije bila uztreptalost od mladenačke bojažljivosi, niti ga je obuzeo sladak strah od prvog očitovanja, to je u njemu bjesnjela strast, snažna i teška - strast slična gnjevu, možda i srodna gnjevu... Odincova ga se prepala i sažalila se nad njim.

- Jevgenije Vasiljiću - reče s prizvukom nehotične nježnosti u glasu.

On se hitro okrene i, gutajući je očima, uhvati je za obje ruke i naglo privije na svoje grudi.

Nije se odmah oslobodila iz njegova zagrljaja, ali je ubrzo stajala već daleko od njega, u kutu i odande ga gledala. On pohrli prema njoj ...

- Niste me dobro razumjeli - Prošapće ona žurno i uplašeno. Činilo se da će vrisnuti ako joj se primakne još jedan korak... Bazarov se ugrize za usnu i izide."

- Dužan sam, Ana Sergejevna, da vam se ispričam. Vi se zacijelo ljutite na mene.

- Ne, Jevgenije Vasiljiću, ne Ijutim se na vas - odgovori mu Odincova - ali sam žalosna.

- To je još gore. Kako bilo da bilo, dovoljno sam kažnjen. Vjerojatno ćete se složiti sa mnom da sam u neobićno glupom položaju. Napisali ste mi: zašto da otputujem? Ali ja ne mogu i ne želim ostati. Sutra više neću biti ovdje.

- Jevgenije Vasiljiću, zašto vi...

- Zašto odlazim?

- Ne, nisam vas to htjela pitati.

- Prošlost se ne može vratiti, Ana Sergejevna... a to se moralo kad-tad dogoditi. Prema tome moram otići. Mogao bi ostati samo uz jedan uvjet, ali taj uvjet neće nikad biti ispunjen. Jer, oprostite mi na drskosti, vi mene, i nikad me nećete voljeti, jeli tako?

Bazarovu načas sijevnuše oči ispod tamnih obrva."

Bijaše to mlada žena od svoje dvadeset tri godine, bijele i meke puti, tamne kose i očiju, rumenih, djetinje sočnih usana i nježnih ruku. Na sebi je imala urednu cicanu haljinu, a plava nova marama ovlas joj ležala na bijelim ramenima."

Bazarov se namršti. U majušnoj i neuglednoj pojavi emanciirane žene nije bilo ničeg ružnog, ali se izraz njena lica neugodno doimao čovjeka. Najradije bi je upitao: Što ti je, da nisi gladna? Ili ti je dosadno? Ili se ustručavaš? Što se tu izmotavaš?" Nju je, kao i Sitnikova, sve nešto mučilo. Govorila je i kretala se vrlo slobodno, ali u isti mah i nespretno: očito je samu sebe smatrala dobroćudnim i jednostavnim stvorenjem, a ipak, što god uradila, nekako se ćinilo da baš to nije htjela uraditi; sve je kod nje ispadalo, kako djeca kažu, namješteno, to jest ni jednostavno ni prirodno.

Kada se je smijala vidjele se joj se desni iznad gornjih zuba."

Ana Sergejeva Odincova

Bila je žena dostojanstvenog držanja. Njene gole ruke bijahu lijepo spuštene niz vitki stas; s blistave kose lijepo su padale na obla ramena lake stabljike fuksije; mirno i pametno, baš mirno, a ne zamišljeno, gledale su svijetle oči ispod blago nadnesena bijela čela, a usne se jedva primjetno smiješile. Lice joj je odisalo nekakvom ljupkom i blagom snagom. Bila je slobodnog i prilično snažnog karaktera."

Tako nas je pisac upoznao sa likom Odincove, žene koja je uspjela zaintrigirati i privući Bazarova koji se unatoč svojim uvjerenjima, ne priznanju romantike i velikih ljubavi, zaljubljuje u nju.

Njezino lice uvijek je imalo isti izraz, prijazan, profinjen, a njene divne oči odavale su pozornost. Bila je žena dosta hladna i staložena. Puno je toga prošla u životu i kako bi Bazarov rekao bila je premazana svim mastima. Nije u ništa snažno vjerovala, sve ju je zanimalo, ali ne toliko da bi zadovoljilo njenu maštu. Iako je bila mlada, činilo joj se da živi cijelu vječnost da je ostarila i umorila se. Imala je za sobom mnogo uspomena, ali pred sobom nikakva cilja, ništa što bi je tjeralo naprijed. Po Bazarovu njoj je nedostajala ljubav, ali ona se jednostavno nije mogla zaljubiti. Pa i njegovim priznanjem da je voli nije se htjela prepustiti: Ne!" zaključi napokon. Sam bog zna kamo bi me to odvelo, s tim se ne valja šaliti, duševni je mir ipak nešto najljepše na svijetu."

Život na selu imao je točna pravila. Red se mora poštivati. Da nema reda bilo bi ovdje užasno dosadno." , tvrdila je Odcinova. Taj red i blagostanje bili su posljedica njezina bogatstva. Bila je nezadovoljna, kao i sve žene koje se nisu uspjele zaljubiti, željela je nešto, a da ni sama nije znala što. Zapravo nije htjela ništa, a činilo joj se da želi sve." Ponekad je maštom prelazila granice dopuštenog i razmišljala o svemu. Dušu bi joj obuzela nenadana smionost, sva bi se uzburkala od plemenitih težnji, ali čim bi kroz poluotvoreni prozor zastrujao zrak, Ana bi se sva skupila, i potužila, i gotovo se rasrdila. U tom trenu bilo joj je samo do jednog: da ne pušta taj prokleti vjetar." Možda je i on bio kriv za njezinu hladnoću, za smatranje ljubavi neprirodnim osjećanjem, za nepoznavanje strasti i uzbuđenja. Možda ju je on sprečavao da osjeća i javljao se kao prijetnja kad god je ona to pokušala.

Rastanak Bazarova i Arkadija Kirsanova - ujedno i opis Arkadija

"- A sad ću na rastanku ponoviti... nema smisla da se obmanjujemo; rastajemo se zauvijek, i ti sam to osjećaš... postupio si pmetno; ti nisi tvoren za naš gorki, opori samački život. U tebi nema drskosti ni gnjeva, ali ima mladenačke smionosti i žustrine, a to nije za nas. Vi plemići ne možete dalje od plemenite smjernosti ili plemenite žestine, a to su sve trice i kučine. Vi se, na primjer, ne tučete - a ipak uobražavate sebi da ste nekakvi junaci - a mi se hoćemo tući. Ma što! Naša ti prašina grize oči, naše te blato kalja, ali ti nisi ni dorastao nama, i nehotice se diviš sam sebi, uživaš da grdiš sam sebe, a nama se to ne da - nama trebaju drugi! Nama je do toga da satiremo druge! Ti si sjajan čovo, ali si ipk mekušac, liberalni gospodičić - i to je sve, kako bi rekao moj otac."

- Zaboravit ćete me - nastavi Bazarov - mrtvac živom nije drug. Otac će vam moj pričati kakvog , eto, čovjeka Rusija gubi ... Koješta, ali nemojte starca razuvjeravati. Nečim se dijete mora tješiti... znate već. A majku mi prigrlite. Jer, takvih ljudi kao što su oni nećete u svom otmjenom društvu naći ni da ih svijećom tražite... Ja sam potreban Rusiji ... Ne, očito je da nisam. Tko je uopće potreban? Čizmar je potreban, krojač je potreban, mesar... da meso prodaje... mesar. . čekajte malo, gubim se ... Ovdje je šuma. I Bazarov stavi ruku na čelo. Ana Sergejevna sagne se nada nj. - Jevgenije Vasiljeviću, ja sam ovdje... On odjednom makne ruku i pridigne se.

- Zbogom - reće nenadano snažnim glasom, a oći mu sjevnuše posljednjim sjajem.

- Zbogom ... Čujte ... onda vas nisam poljubio ... Dunite u kandilo što dogorijeva, neka se ugasi...

Ana Sergejevna dotakne mu usnama čelo.

- To je dosta! - reče on i svali se na jastuk. - Sad je... mrak... "

"Kad mu je davao posljednju pomast, kad mu je sveto miro dotaklo prsa, otvorilo se jedno oko i činilo se da se pri pogledu na svećenika u odeždi, kadionice što se dimi i svijeća pred ikonom, na samrtničkom licu pokazala nešto nalik na grč strave. Kad je najposlije ispustio posljednji uzdah i po kući se razlegla opća kuknjava, Vasilij Ivanovič iznenada pomahnita. - Rekao sam da ću dići glas - povikao je promuklim glasom, zažarena, iskrivljena lica, vitlajući po zraku skom kao da nekom prijeti - i dići ću glas, dići! - Ali Arina Vlasjevna, oblivena suzama, objesila mu se oko vrata pa oboje padoše ničice."

"Ma koliko se strastveno, grešno, buntovno srce skrivalo u grobu, cvijeće što raste na njemu mirno nas gleda svojim nevinim očima - i ne govori nam samo o vječnom miru, o onom velikom miru ravnodušne" prirode, već nam govori i o vječnoj pomirbi i o beskrajnom životu... "

- Tvoj otac je dobar čovjek - odvrati Bazarov - ali je zaostao, njegovo je vrijeme prošlo."

- I tako smo nas dvojca - reče tog istog dana poslije ručka Nikolaj Petrović bratu sjedeći u njegovoj radnoj sobi - zaostali ljudi, naše je vrijeme prošlo. Što ćeš? Možda Bazarov ima i pravo, ali moram priznati da me nešto boli: nadao sam se da ću se baš sad zbližiti i sprijateljiti s Arkadijem, a ispada da samja zaostao, a daje on odmakao naprijed i da se nikako ne možemo razumijeti."

- Znaš, brate čega sam se sjetio? Jednom sam se s pokojnom majkom posvađao, vikala je na mene, nije me htjela ni čuti... Na kraju sam joj rekao: vi me ionako ne možete razumjeti, jer mi pripadamo, rekoh, različitim generacijama. Ona se strašno uvrijedila, a ja sam pomislio: što se tu može? Pilula je gorka, ali je mora progutati. A evo, sad smo mi došli na red, i naši nasljednici mogu nama isto tako reći: vi niste naša generacija, i progutajte sada tu pilulu."