GUSTAVE FLAUBERT: Gospođa Bovary

ŽIVOT I LITERATURA:

Gustave Flaubert rodio se u Rouenu 12. prosinca 1821. (iste godine kad i Baudelaire, koji je sedam mjeseci stariji), a umro je na obiteljskom posjedu u Croissetu nedaleko od rodnoga grada, 8. svibnja 1880, ne navršivši pedeset i devet godina.

Otac mu je bio liječnik, učenik velikog Dupuyhena, a mati kći liječnika. Djetinjstvo provodi u bolnici, gdje stanuje dr Flaubert sa brojnom svojom porodicom. Srednju školu polazi u rodnom mjestu i to u ruanskoj gimnaziji gdje se oduševljava književnošću i od 1835. počinje pisati pripovijetke i objavljivati književne novine. 1840. polaže maturu (nešto je okasnio) i nakon ispita polazi na prvo svoje putovanje (Pirineji, Korzika). Nije imao opće vojne obaveze, pa ostaje kod kuće i često odlazi u Trouville, živahno turističko mjesto gdje susreće Elisu Foucault, ženu muzičkoga izdavača Mauricea Schlesingera, jedanaest godina stariju od njega u koju se beznadno zaljubljuje. Piše dramu i nekoliko novela, Memoare jednog ludaka prvu skicu za Sentimentalni odgoj, te surađuje u ruanskim novinama. Roditelji ga šalju u Pariz, da bi učio pravo, ali ga studij ne zanima, a kao provincijalac on se u velikom gradu teško snalazi. Osjeća se osamljen i nesretan, te će mu jedino utočište biti nekoliko prijatelja. Zbog češćeg vidanja bračnog para Schlesinger rasplamsava se njegova ljubav prema Elisi. Počinje sa prvom verzijom Sentimentalnog odgoja i sprijateljuje se sa Maximeom Du Campom. Studij napušta nakon dvije godine, pošto su se javili prvi znaci "živčane bolesti", koja daje obilježje njegovoj životnoj i književnoj karijeri.

Flaubertu je bilo dvadeset i tri godine kada mu umire otac, iscrpljen od rada ali voljen od sviju. Iste godine, kada odlazi na kraći boravak u Pariz, sreće Louisu Colet, pjesnikinju koja svoju fizičku privlačnost kombinira s književnom karijerom, stalno dobiva nagrade i vješto se probija kroz život. Njezina veza s Flaubertom, koji je mnogo mlađi, trajala je desetak godina, a kako nisu zajedno živjeli, Flaubert joj je često pisao. O postanku Gospode Bovary ne bismo bili obaviješteni tako točno i autentično da nema pisama Gospodi X... u kojima se pisac, misleći da razgovara s ravnopravnim partnerom, iživljava, otkrivajući iz dana u dan svoje želje i nade, muke i nastojanja. Uoči burne četrdesete godine njegova života pješači s prijateljem Maximeom Du Campom Normandijom i Bretagnom. Putuje u zdravstvene svrhe, a svoje je dojmove zabilježio u putopisnim bilješkama koje čine značajan dio njegovih neobjavljenih mladenačkih spisa.

Pisati je počeo kao dječak, navršivši deset godina. Djelo na kojem je radio nekoliko godina a polagao u njega velike nade bilo je Iskušenje Sv. Antuna, pjesničko filozofska rapsodija u kojem je za glavnog junaka pustinjaka sv. Antuna najvjerojatnije bio inspiriran događajem iz djetinjstva. Misao ga odavno zaokuplja, a njegovo Iskušenje rezultat je književnih i životnih iskustava, goleme lektire i nadasve upomog rada. Dvojica prijatelja, već spomenuti Du Camp te Loius Bouilhet nagovaraju ga da spali djelo te da se prihvati drugog, suvremenijeg pisanja. Na nagovor Du Campa odlazi s njim na Bliski istok. Preko Marseillea i Malte stiže u Aleksandriju i Kairo odakle dalje putuje Nilom. Nakon punih dvadeset mjeseci izbivanja, vraća se u Francusku te ponovno uspostavlja vezu s Louisom Colet.

Književnu godinu 1857. uz Gospodu Bovary obilježilo je još jedno veliko djelo, Cvjetovi zla. Kao što se može reći da je od Flaubertova romana potekao moderni realizam sa svim svojim izdancima, uključivši naturalizam, tako se može i mora utvrditi da je Baudleraiova pjesnička zbirka suma i polazna točka, odakle vode putovi u likovno-materijalističku poeziju parnasovaca, glazbeno-spiritualističku poeziju simbolista, pa sve do nadrealizma dvadesetih godina našega stoljeća.

Da bi se odmorio od svakodnevne proze, koju stilistički obogaćuje, dajući najgorim banalnostima vrijednost umjetničkog dokumenta, Flaubert se daje na posao te piše povijesno-arheološki roman, koji bismo mogli nazvati epopejom, Salambo.

Kao što je u Gospođi Bovary uskrsnula rodna provincija, njeni ljudi i običaji (premda to nije regionalistički roman), tako je sada uskrsnula stara Kartaga i jedna davno pokopana kultura. 1858. putuje u Tunis da bi se na licu mjesta stručno dokumentirao te nakon četiri godine (krajem 1862) konačno izlazi Salambo. Usprkos dnzštvenim obavezama, koje samotnik iz Croisseta prihvaća kao nešto tegobno, nešto što se protivi njegovoj prirodi, jer se osjeća nesigumim, Flaubert radi na novome djelu, koje mnogi štovatelji i poznavatelji smatraju njegovim najvećim ostvarenjem. To je Sentimentalni odgoj, autobiografski roman, u kojemu je prikazan sentimentalno-fiziološki i društveno-politički 'odgoj" francuske omladine uoči čehdeset i osme. Razvitak pokoljenja, koje sprema i doživljava revoluciju, da bi državnim udarom i uspostavom carstva bilo gurnuto u pozadinu, osuđeno da jalovo vegetira. Ovim je romanom Flaubert podigao spomenik svojoj velikoj ljubavi Elisi Foucault (gospođi Amoux u romanu), koju je upoznao kao mladić, gotovo dječak, ali je nikada nije zaboravio. Kritika se ni ovom zgodom nije proslavila a vojno-politički dogadaji (prusko-francuski rat, slom Drugog carstva, Komuna i kontrarevolucija) gurnut će Flaubertovo djelo u pozadinu.

Navršivši pedesetu godinu života Flaubert se sve više povlači u se. 1872. g. umire njegova majka te svu svoju ljubav Flaubert prenosi na nećaku Carolinu.

Pošto se bez uspjeha okušao u drami, premda je bio uporan, ne klonuvši duhom vraća se Iskušenju sv. Antuna i sprema konačnu verziju ovoga osebujnoga djela, koje izlazi 1874. I ovo je djelo smelo kritiku, ali je smelo i čitaoce, pa je lako zamisliti kako je nekoć djelovala na Bouilheta i Du Campa. Od svih Flaubertovih djela ovu je filozofsko-pjesničku rapsodiju najteže klasificirati.

Posljednje Flaubertovo djelo, koje izlazi za njegova života jesu Tri priče (1877), u kojima obrađuje antiku, srednji vijek i moderno doba : Herodijada, Legenda o sv. Julijanu Gostoprimcu i Priprosto srce. Uspjeh je velik, a spomenute novele postaju doskora popularne, pa se i danas mnogo čitaju, prevode, ilustriraju i komentiraju, jer predstavljaju kvintesenciju Flaubertova stvaranja.

Posljednje godine života, koje su zasjenjene oskudicom (sav je imetak poklonio nećakinji da bi njezina muža spasio od stečaja), tjelesnim tegobama i sve većom samoćom, posvećuje golemom djelu, koje bismo mogli nazvati enciklopedijom ljudske gluposti, ali i brevijarom 19. stoljeća, satirom na građansku civilizaciju, pozitivizam i scijentizam Bouvard i Pecuchet. Djelo ostaje nedovršeno, pa i danas pobuđuje polemike, jer se ne može znati kako bi ga i u kojem duhu pisac završio tj. kojoj bi se od postojećih verzija konačno priklonio. Iduće godine izlazi nedovršeni roman o Bouvardu i Pecuchetu, izlaze memoari Maximea Du Campa, a 1884. počinje izlaziti Flaubertova korespondencija, koja će potomstvu otkriti novoga Flauberta, o kome za njegova života publika nije ni slutila. Čovjeka osjetljiva i osjećajna, koji se uporno trudio da preboli romantično nasljeđe, i koji u svakodnevnoj (bolje svakonoćnoj) borbi za književni izraz iscrpljuje svoje energije. Čovjek koji može poslužiti kao uzvišeni i nedostižni primjer umjetničkog poštenja i fanatične odanosti književnom pozivu. Njegov učenik Maupassant posvećuje mu jedno svoje djelo.

Flaubertovo najznačajnije djelo - Gospođa Bovary

Potresen smrću prijatelja iz mladosti Alfreda de Poittevina Flaubert počinje pisati u svibnju 1848. Iskušenje svetog Antuna, temu kojoj će se još dva puta vraćati u kasnijim životnim razdobljima (posljednje Iskušenje datira iz 1874). Nakon više od godine dana mukotrpnoga rada Flaubert čita djelo prijateljima Maximeu Du Campu i Louisu Bouihetu, koji na njega reagiraju pomalo čudno nagovarajući ga da ga baci u vatru što je težak udarac svakom piscu, a pogotovo mladome koji još sumnja u sebe. Medutim, Flaubert se nije obeshrabrio. Prije nego što kreće ukoštac sa novom temom (na prijedlog Bouilheta "povijest Delemare", povijest bračnog para bez veličine o preljubu, dugovima i smrti) on kreće s Du Campom na put po Bliskom i Srednjem istoku, koji će potrajati gotovo dvije godine i gdje upoznaje Frederica Moreaua. Tu na obalama Nila biti će i krštena Emma Bovary odakle možda i potječe njezina čežnja za daljinama.

Flaubert se vraća u Croisset s odlukom da napiše djelo koje će odlučiti o njegovoj književnoj sudbini. U početku oklijeva u odabiru teme i to izmedu Don Juana, jednog povijesnog romana iz kojeg kasnije nastaje Salammbo i jednog "flamanskog romana" o životu djevojke na selu koja stari bez ljubavi, a od kojeg će konačno postati Gospoda Bovary. Sve te teme imaju zajedničkoga sa mnogim djelima mladosti (Iskušenje, Novembar).

Izvori romana su višestruki i zato se roman može smatrati izmišljenim. Ako je Flaubert i dobio početnu ideju od priče o sudbini gospode Delamare, on je mnogo detalja preuzeo iz pariške afere Louise Pradier, svoje prijateljice ogrezle u dugovima i skandalima. Takoder, temperamentna pjesnikinja Louise Colet i Elisa Schlesinger velike su osobe i veoma zaslužne za stvaranje lika Emme kakvog je Flaubert u svom romanu predočio. No, Emma nije jedini lik koji je tako nastao. Mnogi su modeli ljekarnika Homaisa, kao što su i brojna mjesta Normandije mogla pozirati sa svojom crkvom, tržnicom i svratištem za Yonville 1'Abbaye, gradić "zaboravljen u svim zemljopisima svijeta". Pjesnikova metoda traži mnoštvo podataka i sitnih dogadaja da bi on stvorio zbiljsku utvaru" koja nakon dugih priprema dobiva obrise u njegovoj mašti.

Ovo djelo matematički je promišljeno, brižno komponirano od čak 70 nacrta za plan, desetke puta ponovno započinjano, kraćeno u težnji za što treznijim i zgusnutijim izrazom. Pothvat koji je poduzeo uopće nije bio lagan - tema nesretnog braka i preljuba književno je često prikazivano u brojnim djelima ranijih generacija, dok je studija o "običajima provincije" imala u Balzacu svog velikog prethodnika. U romanu iz suvremenoga života u kojem vrve tipične situacije bilo je teško izbjeći literarna sjećanja, a ona su se dobro stopila zajedno sa ostalim elementima u bogatoj materiji djela zahvaljujući krajnje prilagođenom izrazu. Točnost pjesnikove vizije najbolju potvrdu ima u pojmu "bovarizam" što ga je otkrio flozof Jules de Gaulthier, dajući to ime čovjekovoj sklonosti da se smatra drugačijim no što zapravo jest, i da poput Emme zamišlja kako je rođen za drugačiju neku sudbinu od one koju mu je život namijenio.

Veći dio romana napisanje u Croissetu. Započeo ga je u rujnu 1851, a završio u Parizu zime 1854. i 1855. Vremenom će lik osnovne junakinje postajati sve složeniji i nijansiraniji a moguće je zapaziti i veće osnovne smjernice radnje i karakter likova.

Od svih francuskih romana 19. st. ovo je djelo premac prikaza "umjetničkog savršenstva" i besprimjerne stvaralačke požtvovnosti. Poznati francuski kritičar Gustave Lanson, a za mnoge to mišljenje vrijedi i danas smatrao je da 'Gospođa Bovary ima sreću da bude remek-djelo suvremenog romana". Dubina Flaubertove analize i neusporediva preciznost njegova jezika obnovili su vrstu romana za koji se u to doba činilo da je već doveden do savršenstva u snažnim i grozničavo pisanim djelima Stendhala i Balzaca. Flaubert je ne samo stvorio suvremeni roman psihološke analize nego je, kao prvi, postavio zahtjev svjesne umjetnosti u samom činu pisanja.

Piščev odnos s romanom i glavnom junakinjom

Po Flaubertu Gospođa Bovary je roman o "ironičnoj sudbini koja podešava stvari tako da cjelina bude što je moguće skladnija a sudionici što je moguće nesretniji". Unatoč težnji pisca da bude što objektivniji pri prikazu svoje junakinje on se u velikoj mjeri sa njom poistovjećuje. Možda ovo djelo bez toga i ne bi bilo toliko značajno, ali jedno je sigurno, njihova je veza složena, negdje na prostoru između identifikacije, simpatije i odricanja. Ovim djelom Flaubert zaključuje svoju mladost i njenu romantičnu inspiraciju poznajući uzaludnost želje i sumornost otrežnjenja. Razračunavajući s romantičnim zanosima svoje prošlosti on stvara lik koji će do "smrti ostati vjeran dragoj zabludi njegove mladosti". Flaubert simpatizira s Emmom, ali u želji da razotkrije mitove romantizma, on je odbacuje. Njen lik je potresan po svojoj patnji i iskrenosti, a ironija s kojom je građen ne oduzima mu ništa od njegove tragike - ona je štoviše pojačava.

Sudski proces romanu i piscu

Flaubert se dogovorio s Du Campom, urednikom časopisa "Revue de Paris" da će roman objaviti u ovoj reviji u šest nastavaka. Prvi dio pojavljuje se 1. listopada 1856. i pisac prodaje pravo na tiskanje romana u knjizi izdavaču Michelu Levyju. Krajem godine dolazi do prvih glasina da će časopis biti sudski progonjen zbog nemoralnosti romana. Javno mišljenje je podijeljeno. Takvi procesi u to vrijeme nisu bili nikakva slučajnost a niti rijetkost. Ubrzo na optuženičku klupu sjeda i Baudelaire zbog zbirke pjesama 'Cvijeće zla". Rasprava je održana 29. siječnja a krajnji rezultat je oslobadanje optužbe. To je učinilo izvanrednu reklamu romanu ali sam pisac nije bio zadovoljan. Javni tužilac napao je djelo zbog nemoralnosti, lascivnosti pojedinih prizora (prizor u kočiji), poetiziranje brakolomstva, sirovost realističkih detalja. Kritika u početku nije bila povoljna jer su kritičari osudivali temu, nedostatak kompozicije, sporost ritma, trivijalnost te pogotovo piščevu ravnodušnost. Vrlo pozitivno o djelu je rekao Sainte-Beuve koji hvali kompoziciju, vjerodostojnost, točnost opažanja i stil romana iako žali što su sva lica antipatična i što nema ništa utješnoga u romanu. Još prije nego što ga zahvaćaju oštre kritike njegova realizma, Flaubert govori: "Vjeruju da sam zaljubljen u stvarnost, ali ja je mrzim; iz mržnje prema realizmu počeo sam pisati taj roman. Ali ja ništa manje ne mrzim ni lažnu idealnost građanske duhovnosti i akademske književnosti." Emma, kao i Don Quijote, nedužne su žrtve jednog prevladanog pogleda na svijet s kojim pisac obračunava baš zato što mu je i sam sklon.

Sentimentalni odgoj

Sentimentalni odgoj je roman o korozivnom učinku vremena na mladenačke iluzije. Vrijeme prolazi, a situacije ostaju gotovo iste. "Ovaj roman putovanja, šetnje i kretanja ostavlja dojam stajanja na mjestu." Labirint grada odvodi Frederica uvijek na ista mjesta, a putovanja su uvijek vraćanja i ne rješavaju ništa, samo odgađaju. Stvarnost je prikazana sa stajališta Frederica, a svi su drugi likovi viđeni kroz njega, jednako kao i pejzaži i dekori koji se na čudan način osamostaljuju, postaju lice u romanu i jedan od njegovih lajtmotiva. Krajobrazi se smjenjuju u vožnji ili šetnji, dekori se pretapaju jedan u drugi za vrijeme Fredericovih beskonačnih lutanja, svijet oko njega putuje, dok je on nepomično središte dalekih vidika i osoba koje kruže njegovim obzorom. U svom fenomenološkom odrazu stvarnosti to je "prvi veliki roman lutanja", roman antonionijevskog pogleda svijesti na povorku priviđenja u fatamorgani stvarnosti. "San se kod Emme suprotstavljao zbilji; ovdje stvarnost sama počinje naličiti na san", a Fredericove kretnje i postupci imaju u sebi nešto mjesečarsko. Pogled kod njega zamjenjuje akciju, a jedna opsesivna želja otupljuje opažaj. Frederic klizi po površini života, uvijek odsutan od sebe sama, pogleda uprtog u nejasni horizont vlastitog postojanja u kojem se ono bitno nikada ne događa. Budući da se ne treba boriti za svoje mjesto pod suncem u velegradskoj džungli poput Sorela ili Rastignaca, ovaj preteča "čovjeka bez svojstva" prolazi životom ravnodušan na značenje njegovih privida nad koje će se kasnije nadnositi Proust. Flaubertova je izvornost u tome što je napisao prvi veliki roman o fakticitetu svijeta i razdvojenosti svijesti u zrakopraznom prostoru sna.

GOSPODA BOVARY

Roman Madame Bovary ogledalo je i slika života jednog senzibilnog i osjećajnog bića koje cijeli svoj život i postojanje podređuje svojoj mašti, traženju i uživanju u uzbudljivim i strasnim ljubavima. Emma sanjari o dalekim zemljama, divnim dvorcima i pristaje na brak uvjerena da će živjeti životom iz trivijalnih ljubavnih romana koje je sa velikim zanosom čitala za vrijeme boravka u samostanu. Charl Bovary činio joj se kao ostvarenje njenog sna. On je bio tu, u trenutku kada je željela pobjeći od "dosadnog sela, tupoglavih malograđana i osrednjosti života" koji su je okruživali. No ubrzo, iluzija stvorena o idealnom bračnom životu počela se je gasiti spoznajom da je njezin muž samo prosječan čovjek, ograničena duha. Ona ga je smatrala vrijednim prezira i sažaljenja te ga je s vremenom počela mrziti. Izgledao joj je "kukavan, slab, ništavan, ukratko bijednik u svakom pogledu". Tuga je ispunjavala njezino prazno srce, a "budućnost je bila jedan mračan hodnik s dobro zaključanim vratima". Svi dani bili su joj isti, ali "ipak u dnu duše ona je očekivala neki događaj. Kao mornari u nevolji, ona je očajnim pogledom prelazila po pustoši svog života tražeći u daljini kakvo bijelo jedro u gustoj magli na horizontu. Nije znala kakav je to bio slučaj, vjetar koji bi je dotjerao do nje, kojoj obali će je odvesti i da li je to barka ili brod s tri palube, natovaren sumnjama ili pun blaženstva do prozorčiča na boku. Ali svako jutro kad bi se probudila, ona se tome nadala tog dana i osluškivala svaki šum, naglo ustajala i čudila se što ga još nema; a zatim, pri zalasku sunca sve žalosnija, željela je da bude već sutrašnji dan". Uvijek je zamišljala ljubav kao "uzdahe na mjesečini, strasne zagrljaje, suze koje teku na ruke pri rastanku, sve groznice puti i nježne ljubavne čežnje, sve to je bilo neodvojivo od balkona velikih dvoraca koji su puni dokolice, od budoara sa svilenim zastorima i vrlo debelim sagom, od sandučića punih cvijeća, od postelje na podiju i od svjetlucanja dragog kamenja i širita na livrejama".

Charl je doslovce obožavao svoju ženu ("On se nije mogao savladati da neprestano ne dira njen češalj, njeno prstenje, njenu maramu; ponekad bi je ljubio u lice punim ustima ili su to bili sitni poljupci u nizu po goloj ruci od vrha prstiju do ramena; a ona bi ga odgurnula napola nasmiješena, a napola zlovoljno kao što radimo s djetetom koje nam se objesi oko vrata"). Ipak njegovi izljevi ljubavi javljali su se u redovno vrijeme; on ju je ljubio samo u odredenim satima. Bila je to još jedna navika me u ostalima kao kakva unaprijed predvidena poslastica poslije monotonog ručka." Bio je dobar čovjek, čak dobrodušan i pažljiv muž i otac, ali sve to nije bilo dovoljno da zadovolji neobuzdani Emmin duh.

Jednog dana ona započne živjeti svoj san. Njen dom postao je dvorcem, a ona sama postala je preljubnica. Pokušavala je biti dobra majka, dobra žena, ali taj osjećaj joj jednostavno nije bio dovoljan. Leona je prvog zavoljela, no on je ubrzo otišao. Nedugo zatim ona je srela Rodolpha kojemu se i prvom podala. Voljela ga je jer je bio sve što je ona oduvijek željela, smion, grub, provokativan i energičan i kao nijedan prije on ju je činio sretnom. Iako mu je zbog svoje zavodljivosti i elegancije te svoje dražesne ljepote prirasla srcu, ona je za njega bila samo još jedna ljubavnica koju je na kraju napustio. Primivši pismo cijeli njezin svijet se je srušio, sva maštanja, sve zamislio bijegu i uzbudljivom životu razbile su se, a trenuci provedeni u Rodolphovom zagrljaju postali su samo uspomena.

Charl ju je njegovao, brinuo se o njoj i ona se probudi kao nova žena. Postala je poslušna, bila dobra mati, a još bolja supruga. Čitala je poučne knjiga, išla u crkvu. Prilikom posjeta teatru sreli su Leona. Njihova ljubav nije bila zaboravljena i oni ubrzo započnu novu ljubavnu vezu. Emma je opet mrzila muža, zapustila dijete i trošila novac koji je malo po malo nestajao. Zapavši u dugove Emma moli za pomoć i Leona i Rodolpha. Oba su je iznevjerila i njoj se "njezin položaj ukaza kao kakva provalija" ("Stajala je kao obamrla, znajući za se samo po kucanju svojih arterija, koje joj se učini kao zaglušna muzika koja izlazi iz nje i širi se po cijelom polju. Zemlja pod njenim nogama bila je mekša od vode, a brazde su joj se učinile kao ogromni crni valovi koji se razbijaju o obalu. Sve uspomene, sve misli koje je imala u glavi iziđoše joj najedanput u isti mah pred oči kao tisuću iskri kakvog vatrometa. Ona vidje svog oca, Lereov kabinet, njihovu sobu tamo dolje, neki drugi predio. Stade je hvatati ludilo, ona se uplaši i uspije se pribrati, doduše nekako nejasno; jer nikako nije mogla da se sjeti uzroka svog užasnog stanja, to jest pitanja novca. Ona je patila samo zbog svoje ljubavi osjećala je kako je duša ostavlja kroz tu uspomenu, kao što ranjenici, u samrtnom hropcu, osjećaju kako im život odlazi kroz ranu koja krvari.") Umrla je s Božjim blagoslovom ne mrzeći više nikoga.

Charl poslije njezine smrti ostaje nesretan i poražen skromno živjeti sa svojom malom kćerkom Bertom. Nije imao nikoga s kim bi podijelio svoju tugu i ništa u čemu bi pronašao utjehu. Umro je kako je i živio, neprimjetno i nečujno, ostavivši djevojčicu samu...

Roman je protkan elementima romantizma, realizma i naturalizma koji savršeno slikaju postupke, maštanja, ali i sveukupni život jedne žene, malograđanskog srednjeg obrazovanja, ne baš dobrog ukusa i površnog talenta koja je samo htjela pobjeći od dosade koje se je toliko bojala. Njezina razmišljanja romantična su, njezini susreti s ljubavnicima puni strasti, ali zato sredina u kojoj živi okrutna je realnost od koje ona tako očajno želi pobjeći. Sam Charl utjelovljenje je svega protiv čega se je ona borila. Svaki njegov korak k njoj za nju je predstavljao sve bezumniji bijeg.

S naturalističkog gledišta ona je bila bludnica, žena koja je težila uvijek većim uzbuđenjima i strastima, koja je bila gotovo očajna da ih doživi. Njezino samoubojstvo možda je romantično, ali njezina smrt užasava i samog čitatelja ("Emma se diže kao kakav vještački oživljen leš, raspletene kose, ukočena pogleda, začudena. Stade se smijati užasnim, mahnitim, očajnim smijehom, misleći da vidi grozno lice onog bijednika koje se dizalo u vječnoj tami kao neko strašilo.").

Emma Bovary žrtva je svojih snova. Ona nije sebe mogla zamisliti kao gubitnicu, kao običnu domaćicu koja pluta po dosadnoj svakodnevnici uz svog tako prosječnog muža. Njezin svijet kojeg je tako pažljivo složila od detalja svoje mašte srušio se je i nestao. I zato, ispijanje otrova maestralan je završetak sasvim u stilu Emme Bovary.

Flaubert je ovim romanom odao priznanje svima koji su dovoljno hrabri i ustrajni da barem pokušaju ostvariti svoj san. Ako i ne uspiju oni su pobjednici.

Piščeva izjava: "Emma Bovary to sam ja!", često je služila kao polazna točka u tumačenju tog djela. Ono je shvaćeno kao neka vrsta intimne biografje autora, koji kroz lik Emme ispovijeda i slika jedan dio svog bića; svoje mladenačke iluzije, neostvarive čežnje, sukob između apstraktnih, romantičarskih težnji i prozaične svakidašnjice. On je osobe i njihovu okolinu redovno ocrtavao zajedno, stvarao je jedinstvenu sliku kao što mi u stvamosti vidimo lica i zajedno s njima, u odnosu na njih, predmete, koji ih okružuju. I tako je Emma Bovary, jedna sanjarska duša zamijenila srednjovjekovnog Don Quijota koji se je isto tako borio za ostvarenje svojih ideala i koji je umro zaslugom svoje mašte i okrutne stvamosti.

Učenički rad