Leon i Filip predstavljaju također, vrhunac razvoja linije hrvatskog intelektualca, koju je počeo Šenoa "Prijanom Lovrom", i nastavio Kovačić s likom Ivice Kičmanovića u razdobljima protorealizma i realizma, koji su dalje razvili Leskovar, likom Đure Martića i Novak u "Titu Dorčiću" u razdoblju moderne. Leon i Filip na svaki način predstavljaju hrvatsku stvarnost toga doba, njena dva intelektualna pola - Leon iz svojih magnetskih, "olimpijskih" visina pokušava djelovati na svoju okolinu unijeti u nju makar trunku suosjećanja i ljudskosti, a Filip svojim razgovorom u maloj zadimljenoj provincijskoj krčmi pobuditi puk da podigne glavu iz svog animalnog blata i govori mu o "oduhovljenju materije"; Obojica ne uspijevaju u svojim namjerama, ostaju gotovo sami, ali pokazuje da se ipak nešto promijenilo, i da postoje tendencije napretka, da ipak nismo provincija.

Leon Glembay pripadnik je agramerskog visokog staleža, patricijske tvorničarske obitelji, ali ne participira u njenom životu. Naime, radije je izabrao dobrovoljno izgnanstvo, umjetnički mir i život od rente. I to je jedna od opcija hrvatskog intelektualca- bijeg u tuđinu, bijeg iz provincije kojom još uvijek vlada trgovački mentalitet parvenua, kakav je njegov otac Ignjat. Ipak Leon se vratio, nakon godina izbivanja, kao predznak jednog sloma, kao predznak jednog plamenog vihora koji će raspršiti sve te "crno- žute lutke" (kako je rekao Krleža u jednom dnevničkom zapisu) i njihov truli imperij. Leon se vratio da bi sudjelovao u svečanosti na kojoj će biti jedina uspravna figura u povorci degeneriranih bogataša, generala i svećenika. Takva je figura i Silberbrandt "lakaj s hladnim licem", takva je i barunica Castelli sa svojom naprašenom perikom i Puba sa svojom invalidnom nogom i napokon Ignjat sa sparušenim staračkim licem ispod napudrane maske. U pet krugova drame, koji su poput krugova Leonovog pakla, Leon sve dublje prodire u tajne, perverzije i financijski slom obitelji Glembay, da bi na kraju i sam propao s njom u krvavom finalu. On je duboko podvojena ličnost, ujedno i umjetnik, slikar. Leonovi unutrašnji sukobi su sukobi između duha i tijela. On savršenom logikom razara glembayevski svijet od caklenog laka, pljuje nad glembayevskim prokletstvom sažetim u Barboczy legendi, bijednoj borbi za novac i dobit, koja ne preza ni pred ubojstvom. Ali tako je kad vlada razum, i kad u Leonu prorade osjećaji, on je pravi Glembay. Tada ne vrijedi ni logika ni razum. Kao što je ljudski duh veliki, i ima, čini se, snage za vječni život, ali ga njegova tjelesnost vuče u grob, tako je i Leona povukla i njegova tjelesnost, glembayevština. Uzalud se krio pred time,da je on Danielli. Kao i Dante u svom paklu ima svoju Beatrice- nježnu, krhku, bijelo-prozirnu figuru dominikanke, "dekorativnu, holbeinsku", ženu koja ga razumije i voli, ali ljubav je nemoguća. Konačno, i Leon je, kao i Filip, određen osjećajima iz djetinstva, snažnim traumama, dokazujući tako snagu podsvijesti i sjećanja koja već unaprijed mogu odrediti čovjekov životni put.

Filip Latinovicz je kao i Leon, slikar umjetnik. Ali dok se Leon igrao na kirman-perzeru Tisuću i jedne noći, Filip je provodio, svoje krvavo, intenzivno djetinstvo u lokvama Kaptola, igrajući se papirnatom lađicom ili na hladnom crkvenom podu. Filip je već u djetinstvu prošao pakao siromaštva, sirotišta bolesti, pakao djetinstva bez ljubavi i prerano sazrio. Izobličene maske njegove majke, kanonika, bordelskih madame i sličnih drugih lica u njemu su stvorili snažan osjećaj straha prema svijetu, osjećaj da je on prljav i gadan, ali isto tako i umjetničku inspiraciju da su ljepote tu negdje, skrivene u pokretima i bojama tog istog svijeta. U odraslom Filipu umjetniku, još uvijek je ostalo ono ustrašeno dijete koje se divi konjskim nogama i butovima, zelenkastopljesnivom aktu na zidu i goloj solingenSkoj ostrici noža, jer za razliku od Leona nije imao prilike da upozna ljepše; "olimpijske" perspektive, samo blato i dno. Filip je čovjek bez dna, čovjek koji je kao sedmogimnazijalac stjeran na ulicu i krenuo sa svojim talentom u bijeli svijet. Uspio se probiti, postati poznati slikar, ali svi ti napori učinili su od njega podrtinu, ispunjenu sjenku, brodolomca. I kad se takav brodolomac pogleda iz dvadesettrogodišnje perspektive, postaje mu jasno da se ne može zanositi lažnom veličinom, svojim imenom i djelom. On je samo jedan u nizu, jedan broj. Ovakvim stajalištima Krleža postaje jedan od preteča egzistencijalizma. Filipa iz sivila života može samo izvući stvaranje, umjetnost. Ono što vraća Filipa je želja da riješi pitanje paternaliteta, ali i želja da nađe dom. No to nije moguće, jer on nije ni za grad, jer prezire hipokriziju građanstva, a ni za selo, jer prezire njegovu materijalnost. U Kostanjevcu se Filip obračunava s različitim pitanjima uobličenima u likove drugih brodolomaca. U liku Regine i Lipacha, njegovog pravog oca, koji su za njega poput dvije smiješne papige, pokazao je da prošlost nezadrživo prolazi, i da se svijet otvara prema novom. Ballocsanszy je brodolomac koji pokazuje u ovom liku totalni raspad građanske klase, njezinu degeneraciju i moralni pad. Kyriales je zapravo Filipov alter ego, drugi ja, ono mračno i nastrano, što se nalazi u svakom čovjeku. Pokušava dokazati da je čovjek životinja i da je umjetnost puka varka, no Filip ju brani, jer čovjek bez svoje sposobnosti stvaranja i oduhovljenja materije ne bi bio čovjek. Bobočka je jedina osoba koja razumije, koja kao i on u blatu svijeta vidi kristalne komadiće ljepote. Ruši sve moralne konvencije i oslobađa u Filipu stvaralačku snagu. No kad ona umire, umiru i njegova nadanja. Kad vidimo Filipa zagledanog u crninu njenih mrtvih zjenica, on vidi u toj crnini i ništavilo života.