Djelo Podstarim krovovima zaokružen je novelistički ciklus. Tu je primjenjena tehnika pripovjedanja koja jednostavno neku zanimljivu priču. U novelama nema razgranate fabule. Umjesto toga težišta radnje preneseno je na karakterizaciju likova, na analizu njihovih psihičkih i fizićkih osobina te su i svi ostali elementi fabule posebno, opisi pejzaža i ambijenta, podređeni njima. Upravo zato, možemo reći da je ovaj ciklus sačinjen od novela karaktera. U njima se oživljavaju običaji i likovi plemića čiji se svijet počinje rušiti, a oni sami ne snalaze se dobro u novom dobu i promjenama koje ono donosi. Plemićki stalež Đalski opisuje s jednom naglašenom sentimentalnošću jer je i on sam odrastao u plemićkoj obitelji u staroj zagorskoj kuriji. Pisac ocrtava specifičnu društvenu sredinu u kojoj je proveo svoje djetinjstvo jer kako sam kaže je morao progovoriti o životu uz koji je bio toliko čvrsto vezan, o orginalnosti hrvatskih kurija i dočarati zagorski kraj i hrvatsku dušu. Kao realista Đalski se je pokazao kroz detaljiziranje raznih interjera i uzimajući motive iz sredine koju je vrlo dobro poznavao dok je opisom pejzaža i ambijenta pokazao svoju impresionističku crtu.

a) oznaka mjesta i vremena radnje

b) upoznavanje junaka i njegove pretpripovjesti

c) karakterizacijajunaka kojije smješten u atmosferu mjesta i vremena radnje

Odmah uz pisca, glavni lika ovih novela je Batorić. On spada medu najbolje portretirane likove u djelu. Mnogi smatraju da je u njemu Đalski osvario lik svog oca te su zato karakteristike ovog lika predstavljene lirski. Lik nije postavljen u situacije gdje se mogu otkriti njegove sitne slabosti, nesnalaženje ili uzbudenja. Drugi najbolje ostvareni lik u galeriji likova je Cintek. On je sinteza svih ostalih portreta. Ostvaren je tako da raste pred našim očima od općih nejasnih kontura do punog uočavanja njegove ličnosti sa svim detaljima. Nejprije mu se ocrtavaju osnovne konture odijela, zatim uočavamo njegove kretnje, njegov odnos prema konjima, čujemo njegov govor te na temelju toga zaključujemo i neke njegove karakterne osobine. Novela o Cinteku predstavlja viziju jednog značajnog društvenog trenutka propasti plemstva. Đalski ovdje nije rješavao probleme on ih je samo predstavio i ocrtao čitateljima.

Citati

OPIS ZAGORSKE KURIJE:

"Kao skrita od svijeta, u uzdahnu jarku, medu dosta visokim bregovima, stajala je drvena kuća, a tamnoj joj prilici toliko je pristajala gusta dubrava dugovječnih dubova, što se je odmah za njom širila u bregove, podavajući joj u jedan mah i nešto od idile i nešto od onih davnih priča koje smo za mladih dana tako rado slušali. Tik do samog dvorca, bila je drvena, niska crkvica, posvećena sv. Križu, a umah nešto dalje sterao se vrt, onakav veliki vrt naših baba s uskim puteljcima, ogromnim lipama, visokim voćkama, a u sredini s gustim grabarjem, prirezanim prema ukusu osamnaestoga vijeka; zatim nepregledno dvorište s mnogim drugim zgradama, slamom pokritima, koje su sve na okupu neuredno stajale i bile odijeljene od kućice za kuhinju, jedine od sviju zidane. Sve je to podavalo vjernu sliku nekadašnjega života; sve je to ostalo iz davnih vremena. Kada se još spomenem onih tmurnih, crvotočnih stijena stare kurije, sivog joj drvenoga krova, tamnih soba s neravnim, istrošenim podom; crnih svinutih već tramova, pak tomu još pocrnjelih od starosti portreta nepamćeno dugo već pokojnih ljudi, naslikanih u odorama pradavna, neobična kroja - tada shvaćam onu zamamnu otajstvenost kojom bi me uvijek savladala starodnevna Brezovica. Usred svega toga - gdje mi se svagdje javljala prošlost i sve odisalo njenim tajanstvenim dahom, a treptjele sjene života, već i na groblju zaboravljena - bilo mi je svaki put kao da sam zašao u kakav daleki bajni svijet, i kao da sam pristupio ne više djedovima već pradjedovima, pa mi je stoga na srcu bilo uvijek nekako čudnovato nesigurno, nejasno, dapače i tjeskobno, ali i neiskazano ugodno."

OPIS CINTEKA - dio

"I ujedared u toj svijetloj gluši podigne se ondje na početku ceste silan oblak prašine, a onda zaori uspavanim zrakom teški lomot kola, najprije nejasan kao grmljavina preko brda, a onda sve razgovjetnije, da se najposlije raspoznavala grlata i moćna vika kočijaša, gončina - koga li. Iz polja, s poniknulih batava kukuruza, iz gajića odgovara jeka, pa nosi po dva puta istu buku. Od praha se nije moglo raspoznati kakva su kola i koliko ih je. Po uzvitlanoj prašini, po silnoj graji sudili smo: bit će sva sila, i već se pobojavasmo da će nam kirijaši pokvariti naš časoviti buon retiro. Istom kad se primaklo malo bliže, iziđe jedna jedincata prilika, duga, na ljestve napravljena kola, kakva se uzimlju za sijeno. Nakrcana su bila visoko - visoko gajbama, vrećama, bačvama - eh tko bi znao što sve nije bilo na njima natovareno! Upregnuta bijahu pred njih tri konja, dva uporedo, a treći naprijed. Na najgornjoj gajbi ukočila se dva seljaćka poderana momčića, a na prvom konju jahao je mator čovjek koji je silno mahao i pucketao dugim bićem, pa kletvama sokolio konje. Taj jahalac izgledao je čudno. U prvi mah mi bude kao da se primiče kakva pojava iz nekih dalekih strana. Čisto sam se mišlju zaletio nekud u bokaru ili kivu. Glavu jahačevu pokrivala u silnoj onoj žezi kučma - kapa od crna krzna, natjerana visoko u šilj. Kaputa nije imao na sebi, već mu je zdepasto tijelo pokrivala razgaljena košulja, pocrnjela od znoja i prašine. Osim toga imao je na sebi uske sive hlače od debela sukna i narodnog kroja. Na peticama visokih čizama, od prašine sasvim pobjeljelih, usađene su bile duge ostruge s ogromnim oštrim zvjezdicama. No - načudnije bijaše što mu je uz bok visila duga i širok starinska sablja, zavješena o oblačku za prosti konopac koji se opet vezao za debeli remen oko pasa."

"I sada se u niski prostor zalije sa zapada jesensko sunce, nisko u gustom dolu, i pozlati svaki kutić svojim svjetlom i nadahne zrak nježnim svojim žarom. Izvana dolijetahu pčele, ose mušice i još koji od posljednjih leptirića. Neprekidni zuj njihov tamburao je sitno i tanko nad našim glavama i nad sredinom stola. Iza klijeti sa strane hlada čulo se žvakanje mirnih volova, a s druge strane dolazilo cviljenje i štropotanje preše i zvonko kapanje mladog vina u badanj. U vinogradu se berači primakli gredi kod klijeti, i čulo se njihovo šuštanje medu lišćem i koljem. Do nas žuborio je njihov razgovor i njihovo smijanje. Na istavljena vrata gledasmo u oganj oko ražnjeva na kojima se pekli odojci i purani. U svjetlu zraka plamenovi su izgledali blijedo i srebrnasto, a dim se tek razabirao i bio kao razvučene, svilene niti. I stari pognuti seljak, nekoć kod Cintekova oca pandur, a sada Cintekov čovjek za sve, neprekidno se pomiče od jednoga ražnja do drugoga, vrti pomno i još pomnije zalijeva pečenje uljem, dok ga dvoje ili troje djece pozorno motri i u svakom kretu živo prati. Od zadivljenosti ili od užitka mlade su im mile oči silno razgoračene i od ugljena zaprljana ljubazna lišca čisto nategnuta od uzbuđenosti. A mi u slatkoj tromosti sjedimo oko stola i vučemo u se tečni vonj "varmedijske juhe", ove za berbu apsolutno propisane čorbe, koju Cintek u kutu do vrata vadi iz ogromna lonca u košari, pa gotovo s vještinom kakva fratarskoga kuhtića grabi u tanjure. I kad se blagovanje počelo, prvi časovi prolaze u potpunoj tišini koju samo prekida glasno srkanje Lacičino. Tek kad je Cintek dignuo čašu i nazdravio gostima, prestala je šutnja i započeše razgovori. A zdravice zaredaše pod vještim stoloravnateljstvom Kuntekovim marljivo i bezbrojno. Kod pečenke bijaše već treći put da se pije za vrijednu kućedomaćicu koja tako izvrsno kuha. Sveopća veselost postajalaje svakim mahom veća i življa.