FJODOR MIHAJLOVIČ DOSTOJEVSKI

ZLOČIN I KAZNA

"Njegovo lice se u prvi čas čini kao lice seljaka. Obrazi mu imaju boju ilovače, upali su, puni gotovo prljavih nabora, izrovala ih je patnja brojnih godina pa se izbrazdana i ispucana koža napinje kao da je žedna i da je opaljena; iz nje je vampir dvadesetogodišnje bolesti isisao krv i boju. Desno i lijevo se izdižu, kao dva snažna kamena bloka, slavenske jagodične kosti, a smršena guštara brade neuredno pokriva opora usta i lomne čeljusti. Sve je tamno, zemljano i bez ljepote na tom seljačkom licu, gotovo licu prosjaka. Tamno je plosnato i bezbojno, bez sjaja, komadić ruske stepe ispucano kamena. Oči su mu duboke i upale.

Jednako kao i njegovo djelo, to lice najprije izaziva osjećaj užasa kojemu se oklijevajući pridružuje bojazan, a zatim strastveno, i u sve većoj začaranosti, divljenje."

Stefan Zweig

BIOGRAFIJA

Fjodor Mihajlovič Dostojevski roden je 1821. godine u porodici prilično siromašna čovjeka. Njegov otac bio je vojni liječnik plemićkog porijekla. Radio je u jednoj javnoj bolnici u Moskvi, ali je taj položaj u tadašnjoj Rusiji bio vrlo skroman i obitelj je Dostojevski živjela u skučenom stanu i u okolnostima koje ni u kom slučaju nisu bile raskošne. Otac mu je bio mali tiranin koga su ubili pod nepoznatim okolnostima. (Istraživači književnih djela Dostojevskog obično vide autobiografsku crtu u odnosu koji Ivan Karamazov ima prema ubojstvu svoga oca: iako Ivan nije bio pravi ubojica, svojim mlitavim stavom, i stoga što nije spriječio ubojstvo iako je to mogao učiniti, on je na neki način kriv za ubojstvo oca. Prema tim kritičarima, izlazi, da je Dostojevski cijelog života patio od sličnih osjećaja posredne krivice jer je njegovog oca ubio njegov kočijaš.)

Ondje, u moskovskom sirotištu, u onoj uskoj izbi koju dijeli sa svojim bratom, proveo je prve godine svog života. Nikad nije o njima govorio, a ta njegova šutnja uvijek je bila stid ili ponosni strah pred tuđom sućuti. Kad je onda kao mladić izašao iz tog mračnog svijeta, njegovo je djetinjstvo već bilo ugašeno. Zajedno sa svojim bratom u ono je vrijeme beskrajno mnogo čitao i danju i noću. Pun najsnažnijeg oduševljenja za čovječanstvo, on se je upravo bolesno počeo kloniti ljudi. Natjeran novčanom oskudicom otišao je u vojsku, ali ni ondje nije našao prijatelje. Uslijedile su mukle mladenačke godine. Kao junaci svih njegovih knjiga on je živio u nekakvom kutku, sanjareći i razmišljajući. Noću je prevodio Balzacovu Evgeniju Grandet i Schillerova Don Carlosa.

1844., u dobi od dvadeset i četiri godine, napisao je "strastveno, gotovo u suzama" majstorsku studiju Bijedni ljudi. Pjesniku Nekrasovu povjerio je rukopis na ocjenu. Dva dana prošla su bez odgovora. Noću je sjedio osamljen i zamišljen kod kuće i radio sve dok se svjetiljka nije ugasila. Najednom oko četiri sata ujutro netko je žestoko zazvonio, a kad je Dostojevski začuden otvorio vrata, Nekrasov ulazi u kuću, grli ga, ljubi i kliče mu.

Onda se Naskarov žuri k Bjelinskom, svemoćnom ruskom kritičaru. "Uskrsnuo je novi Gogolj", viče s vrata, mašući rukopisom kao zastavom. "Kod vas Gogolji rastu kao gljive", rekao je nepovjerljivi Bjelinski kojega je ozlovoljilo toliko oduševljenje. Ali kad ga je Dostojevski sljedećeg dana posjetio Bjelinski se sav izmijenio. "Ta ne razumijete što ste stvorili", viče on sav uzbuden na smetenog mladića.

Tako melodramatski odvija se otkriće Dostojevskog kao pjesnika. Bijedni ljudi su kasnije objavljeni u Nekarsovu časopisu. Uspjeh je bio ogroman. A Turgenjev ga je nazvao novom bubuljicom na nosu ruske književnosti.

Ubrzo biva uhapšen zbog druženja s jednim tajnim društvom mladih ljudi koji su prihvatili socijalističke teorije Sen- Simona i Furijea. Ovi mladi ljudi sastajali su se u kući činovnika Ministarstva vanjskih poslova, Mihajla Petraševskog. Poslije ustanka 1848. godine u nekoliko europskih zemalja, u Rusiji je došlo do vala reakcije; vlast je bila uznemirena i poduzela je drastične mjere prema svim protivnicima. Ljudi iz kruga Petraševskog bili su uhapšeni, među njima i Dostojevski, te osudeni na smrt vješanjem. Rečeno im je da će biti pogubljeni; odveli su ih na mjesto određeno za izvršenje kazne, svezali su im oči, svukli ih do košulja i zavezali za stupove. Tek tada su im pročitali presudu kojom se smrtna kazna pretvara u osam godina robije u Sibiru. Taj dan je ostavio dubok ožljak u duši Dostojevskog. Nikad ga nije sasvim prebolio.

Četiri godine prinudnog rada Dostojevski je proveo u društvu ubojica i lopova, jer tada još nije bilo uvedeno izdvajanje običnih osudenika od političkih. Opisao ih je u Zapisima iz mrtvog doma (1862). Tu su do pojedinosti su ocrtana sva poniženja i teškoće kojima je bio izložen, kao i zločinci među kojima je živio.

Dostojevski je morao pronaći neki izlaz da ne bi sasvim poludio u tom okruženju. Utjehu je našao u kršćanstvu.

Osim toga bilježio je i pojave kod ljudi koji su osim zvjerstva pokazivali i poneku ljudsku osobinu.

Kad su mu najzad raskovali lanac s izranjenih nogu, kad su stupovi ostali za njim kao truli smeđi zid, on je drugi čovjek: zdravlje mu je razoreno, slava raspršena u prašinu, a život uništen, samo njegova radost ostaje nedirnuta i neozlijedena. Još nekoliko godina mora ostati upola slobodan u Sibiru, ali mu nije dopušteno da objavi bilo kakav svoj rad. Ondje u progonstvu, u najgorem očaju i osamljenosti sklapa onaj neobični brak sa svojom prvom, bolesnom i osebujnom ženom.

Kao zaboravljen čovjek vraća se u Petrograd. Njegovi Zapisi iz mrtvog doma, taj nezaboravni opis njegove robije prožete grozom, otkriva ruskom narodu da tik kraj njega postoji neki drugi svijet, pravo čistilište svih patnji. I sam car jeca nad tom knjigom, a tisuće ljudi spominje Dostojevskog. U jednoj jedinoj godini ponovo je izgradena njegova slava, ali sada trajnija nego prije. Zajedno sa svojim bratom osniva časopis u kojem gotovo sve piše sam. Časopis se brzo širi u sve krugove i čini se kao da je sudbina Dostojevskog zauvijek osigurana.

Ali on sam smatrao je da mora još upoznati još jednu zemaljsku patnju, muku emigracije i onaj užasan strah za bijedni svakidašnji kruh. Sibir i katorga, najjezovitija karikatura Rusije, sve je to ipak bila domovina, sada treba da zbog pretjerane ljubavi prema svom narodu upozna još i čežnju što je nomad osjeća za šatorom. Još jednom se mora vratiti u bezimenost, još dublje u tamu prije nego postane pjesnik, junak svojeg naroda. Ubrzo umire mu žena, a nakon toga i njegov brat.

I sada, počinje ono besciljno dugogodišnje lutanje Europom, ona jezovita odvojenost od Rusije, izvora krvi njegova života. S mnogo muke nalazi sklonište u malim niskim svratišnima sobama, punim zadaha siromaštva, demon padavice napada ga sve češće, dugovi, mjenice, obveze tjeraju ga od posla na posao. U meduvremenu ženi se za mladu stenografkinju u kojoj nalazi ženu punu odanosti i s takvim smislom za praktično da je uz njenu pomoć uspio odgovoriti na sve rokove i postepeno se osloboditi novčanih neprilika. Za vrijeme boravka u inozemstvu on mrzi Nijemce u Njemačkoj, Francuze u Francuskoj i to samo zato jer nisu Rusi. On želi jedino osjećati Rusiju, domovinu, samo želi vidjeti ćirilska slova i bar letimično osjetiti dah domaće riječi. Nastaju Zločin i kazna, Idiot, Zli dusi i Igrač, monumentalna djela dvadesetog stoljeća. U roku četiri godine, od 1867. do 1871. njegova obitelj stekla je neku materijalnu sigurnost i mogli su se vratiti u Rusiju.

Od tada pa do kraja života Dostojevski je živio u relativnom miru. Zli dusi su imali veliki uspjeh. Ubrzo po izlasku knjige, ponudili su mu da bude urednik vrlo reakcionarnog nedjeljnog lista princa Meščerskog, Građanin. Njegovo posljednje djelo, Braća Karamazovi, od kojeg je uspio napisati samo prvi tom, radio na drugom tomu kad ga je smrt zadesila, donijelo mu je od svih romana najveću slavu. I govoru održanom prilikom otkrivanja spomenika Puškinu u Moskvi 1880. godine bilo je upućeno mnogo priznanja i donijelo mu još više radosti.

Godinu dana poslije, l0. veljače 1881. umire F.M. Dostojevski. Iz najudaljenijih gradova putuju izaslanstva da mu iskažu posljednju počast. Kovačka ulica, u kojoj je izložen na odru, sva je crna od ljudi koji preplavljuju u jezovitoj šutnji stubište radničke kuće i ispunjavaju uske sobe tik do lijesa. Na tom sprovodu odjednom se na jedan sat ostvaruje sveti san Dostojevskog: jedinstvena Rusija. Onako kao što su se u njegovim djelima osjećala bratimstva svih klasa i staleža u Rusiji tako su i one stotine tisuća iza lijesa u svom bolu bili jedna jedina masa: i mladi prinčevi i raskošno odjeveni popovi i radnici, studenti, ofciri, i lakaji i prosjaci bili su jedna cjelovita Rusija.

Svoja djela pisao je za novac, radi osušene kore kruha, a stvarao ih je u ubitačnim rokovima. Oskudica je Dostojevskog primorala na užurban rad, ali je ujedno potakla njegovu produktivnost i omogućila intenzitet dožvljaja, dramatičnost, izgradnju feljtonističkog" stila. No ta oskudica imala je svoj uzrok i u temperamentu, prirodi samog pisca, koji je mogao i na drugi način, bez oskudice, organizirati svoj život. Dovoljno je zaviriti u njegova pisma, pa da se shvati, što je za njega značilo pisati roman. Bila je to težnja prema najvišem, "sve ili ništa" govorio je.

U njegovim romanima nema "raspjevanosti riječi" i "blještavila literamih ukrasa", ali ima bujnost i opsežnost psihološke raščlambe, strastvenog uranjanja u složeni svijet misli i osjećaja junaka. Njegova paleta je pretežno siva, kao što je siv i sumoran i ambijent, koji slika, ali rečenica teče lako, jednostavno i ne prisiljeno, iznoseći pred nas najsloženije probleme i zacrtavajući oštrim, sigurnim potezima lica i situacije. Kod Dostojevskog gotovo i nema krajolika, opisi prirode su škrti i sjevemjačke, petrogradske prirode, a opisi interijera mračni i oskudni, kao što su mračni i oskudni stanovi, u kojima pretežno žive njegovi junaci. I ti opisi više su usputni: pisac prelazi preko njih, koristeći se samo najnužnijim, sav nadahnut razvijanjem radnje i razgranatošću psihološke analize. Mrzi "literaturu", knjiške manire, i šablone, i traži izraz koji će reproducirati životnu dramatičnost što je nosi u sebi.

Najveći dio njegovih djela potekao je iz Gogoljeve pripovijetke Šinjel i zato je prilikom izlaska piščeva prvijenca Bjelinski rekao: "Rodio se je novi Gogolj!". Po uzoru na njega, Dostojevski je njegov petrogradski kolorit, zabačene četvrti, prljave kućerine, bijedne stanare, svijet, što ne hoda "širokim, osvijetljenim bulevarima u dabrovim kapama ili paradnim kočijama, nego u svojim bijednim rupčagama, na stražnjim stepeništima, koja zaudaraju na pomije" predstavio bijednim studentima, svojim uvrijeđenim i poniženim intelektualcima da bi se kroz njih vinuo do najvažnijih teoretskih i idejnih pitanja svog vremena, ali sve to na širokoj utrtoj Gogoljevoj stazi. S tog novog stajališta on gleda na bivšu književnost kao na neku vrstu "zemljoposjedničke i plemićke književnosti koja je već rekla svoju riječ" i stvara novu, gradsku ili gradansku književnost.

Ako je Puškin "najveselije" ime ruske književnosti, Dostojevski je najtragičnije. Nitko kao on nije prikazao svijet sjena, što se nevidljivo prelamaju kroz ljudsku dušu, nitko tragičnije ocrtao beznadne, sive horizonte i onaj zagušljiv oblak briga, što je obavio čovjeka, gušeći ga i prignječujući težnom. Nitko nije dao dublje onaj gorki bol u plemenitom malom čovjeku, izudaranom bijedom i poniženjima, ili očaj što godinama bezizlazno tumara u zatvorenom krugu, razapet između sanja o ljepšem svijetu i teške stvarnosti, koja se ne mijenja. Svijet Dostojevskog je bogat registar karaktera, likova i individualnosti koji nose u sebi uzbudljiv nemir i tragičan položaj ruskog inteligenta u jednom sistemu, gdje se slobodoumlje ne plaće samo gubljenjem kruha, nego i progonima i Sibirom. Oni nose u sebi duboku potrebu da nađu svoje mjesto i ulogu u životu Rusije, a razlog što ne nalaze, uopće je oznaka inteligencije onog vremena, rastrgane protu riječima, u kojima se prožma novo sa starim, gdje je staro još čvrsto ukopano u društvenim položajima jednog mračnog birokratskog monarhističkog sistema, a novo se još javlja kao nejasan pokret, koji se gubi u svim mogućim utopističkim slutnjama i vizijama. Tadašnja inteligencija je nagrižena i rastrgana i Dostojevski kao njen umjetnički najjači predstavnik, genijalnom snagom razotkriva pred nama tu unutrašnju podvojenost.

Izučavanje stvarnosti mogli bismo kod Dostojevskog, kao uostalom kod gotovo svakog pisca, podijeliti na dva dijela: jedan je studij slikar- realista, koji zalazi u različite sredine i ambijente upoznavajući nove tipove, bilježnik riječi, navike, sudbine različitih ljudi, a drugi studij mislilac, koji osluškuje i prati idejna strujanje svoga vremena i nastoji shvatiti njihov smisao.

Njegova kći, Ljubov govori u svojim uspomenama o ocu kako nakon neuspjeha s "Dvojnikom" nije htio više pisati "iz sebe" te je počeo tražiti nova lica među stanarima mansarda, posjetiocima malih kavana i krčma, s kojima započinje razgovore i bilježi do u sitnice njihove običaje i navike. "Budući da je bio plah", piše ona i nije znao uvijek kako da im se približi, predlagao bi im da igraju s njim biljar. Kako tu igru nije poznavao, a nije ga ni zanimala, prirodno je, da je kod toga gubio dosta novaca. On se, medutim, nije žalio, jer je, igrajući biljar, uočavao mnoge orginalnosti i bilježio orginalne izraze. Opisivao je male ljude, onakve kakve ih je vidio u stvarnosti.

I njegovi prijatelji pričaju da je pozivao često k sebi nepoznate ljude, s kojima se letimično upoznao u kavani, i danima neumorno slušao njihova pričanja. Prijatelji mog oca nisu mogli shvatiti kakvo zadovoljstvo on nalazi u razgovoru sa svakojakim ljudima; no kad su kasnije čitali romane, pronalazili bi u njima tipove, koje su sretali kod Dostojevskog." Dostojevski je, kao i mnogi pisci, proučavao žive modele svojih budućih romana, osluškivao je njihove razgovore, prikupljao karakteristične riječi i pravio bilješke.

On je nastojao da njegova književnost bude i filozofija i politika i religija i znanost. Izuzetan utjecaj pisca na suvremenu književnost i njegovo prijelomno značenje u povijesti književnosti proizlazi iz načina na koji je on uspio književno "oblikovati život" samih ideja. Misaoni stavovi, filozofski problemi i ideološka pitanja u njegovim djelima do te mjere "oživljavaju" da i suvremeni čitalac osjeća kako se tu govori o kretanju njegovih vlastitih misli, onih misli o kojima na stanovit način govori i njegova vlastita sudbina.

Dva su, okvirno gledano, temeljna razloga zbog kojih Dostojevski uspijeva stvoriti djela koja će biti vaa kao uzorak moderne umjetničke forme. Prvi je razlog važnost pitanja o kojima njegovi junaci raspravljaju. Ona imaju toliku važnost da o njima uvijek ovisi "biti ili ne biti" jednog stvarnog, konkretnog čovjeka, čovjeka koji se, tako reći, pojavljuje pred nama obuzet smislom vlastita života. Rasprave koje vode likovi romana nikad nisu nalik ispraznom nadmetanju razlozima i nadmudrivanju.

Drugi je osnovni razlog suvremenosti Dostojevskog sadržan u načinu kako su u njegovim djelima shvaćeni karakteri i kako se, kojim književnim sredstvima i u koje svrhe, umjetnički oblikuje "život ideja". Karaktere romani Dostojevskog obrađuju unutar fabule koja ide tragom nekih presudnih događaja u životu pojedinca i tako njihov život čini sudbinom koja podsjeća na tradiciju umijeća realističkog romana. Fabulu pri tom čini zanimljivom neki zaplet koji izaziva pitanje: "Kako će sve završiti?". Od četiri najbolja romana u trima je tako umorstvo u središtu zanimanja, pa neka vrsta kriminalističke istrage potencira onu grozničavu napetost koja se osjeća kako u postupcima likova tako i u njihovim raspravama o općim, idejnim pitanjima. Ideje se stoga pojavljuje u okvirima nekih izuzetnih situacija; osjeća se atmosfera čekanja konačnih osuda i zločin je prisutan kao stalna prijetnja ili pak kao svojevrsna emocionalna pozadina svakidašnjih zbivanja. Dostojevskog prije svega zanima geneza ideje zločina, pa se javlja tip karakterizacije likova, uvelike različit od onog kakav voli realistički roman. Zločin nije bilo koji zločin; umorstvo oca u Braći Karamazovima nije neki primjer za kršenje općih etičkih načela, nego je prije krajnje određen, stvaran, upravo taj "zločin koji je jedan čovjek u zbilji učinio, a drugi ga je u mislima začeo i tako stvarno skrivio". Dostojevskog zanima taj proces nastajanja životno važnih ideja i njihovih ostvarenja u zbilji; misli ne ostaju samo u glavi "onoga tko razmišlja, ali one ipak postaju zbiljskim jer je umorstvo, na primjer, doista zbiljsko upravo zato što ga je netko najprije mislio". Ideje kojima se romani Dostojevskog najviše bave dobivaju tako neku određenost zbog koje osjećamo da one nisu ništa drugo do sam žvot".

Stoga se javlja i određeno protuslovlje: Dostojevski zastupa neke ideološke stavove, on vjeruje, na primjer, u pravoslavlje i osuđuje svaku ideju napretka, ali njegovi romani zapravo ništa određeno ne zastupaju nego opisuju tek moguće životno važne ideje i tokove njihova razvoja odnosno ostvarivanja. Premda Dostojevski strogo razlikuje izmedu etički pozitivnih i etički negativnih likova, u njegovim romanima etički negativni likovi nisu tek primjeri za način kako ne valja živjeti, nego su redovno životniji, pa čak i prikladniji za neku vrstu identifkacije, od pozitivnih likova.

Romani Dostojevskog i pored sve svoje filozofčnosti "nisu flozofija; oni su književnost koja to iskustvo može prenijeti čitaocima jedino i isključivo na onaj način kakav pripada samo umjetničkoj književnosti. On je začetnik jednog razvoja u umjetničkoj prozi koji misaono previranje i borbu mišljenja čini svojom središnjom temom. Zbog toga se struktura suvremene književnosti naprosto ne može razumjeti bez Dostojevskog. Tko nije pročitao njegove romane, teško može shvatiti ono o čemu se radi" u suvremenoj prozi i o čemu to zapravo njen velik dio govori.

DJELA F. M. DOSTOJEVSKOG:

ROMANI:

Bijedni ljudi

1846

- roman u pismima

- dopisivanje dvoje socijalno i ljudski uvrijeđenih ljudi: sitnog činovnika Makara Devuškina, u kojega već nadziremo klice prosvjeda protiv društvenog stanja i smirene jednako siromašne petrogradske djevojke Varenjke

Dvojnik

- 1846

- psihološka studija na temu razdvojene ličnosti - izgrađena na motivima romantične novelistike

Bijele noći

- 1848

- sentimentalni roman

Netočka Nezvanova

- 1849

- nedovršeno djelo

- prekinuto hapšenjem i odlaskom u Sibir

Selo Stepaničkovo

- 1859

- napisano u Sibiru

- komični roman s temom o provincijskoj vlasteli

- u središtu pažnje karakter ruskog Tartuffea" Fome Opiskina

Poniženi i uvrijedeni

- 1861

- nadovezuje se na roman Bijedni ljudi

- roman - feljton s dikensonovom melodramatičnom fabulom zasnovanom na otkrivanju tajni

Zapisi iz mrtvog doma

- 1861

- sirovi zapisi

- prisutan cijeli niz likova: zločinaca i moralista, plemića i pučana posredstvom koih otkriva svoju životnu filozofiju

Zločin i kazna

- 1866

- prijelazni oblik prema modernom romanu

- glavni lik Raskoljnikov

Idiot

- 1868

- ističe niz etičko - moralnih pitanja i raspravlja o ruskom društvu onoga vremena

- glavni lik knez Miškin

- djelo pogodno za ekranizaciju i dramatizaciju zbog cijelog niza dramatskih preokreta

Bjesovi

- 1871- 1872

- "antinihilistički roman"

Mladić

- 1875

- pisan u prvom licu u ime mlada i ponižena mladića koji nastoji objasniti sebi zagonetnu prošlost svoga oca Versilova i koji u sebi poput Raskoljnikova stvara fiksnu ideju da pomoću novaca zavlada ljudima

- smatran najmanje cjelovitim njegovim djelom

Braća Karamazovi

- 1879 - 1880

- pripada visokom ruskom realizmu

- kriminalistička fabula o ubojstvu starog Fjodora Karamazova podredeno je razotkrivanju karaktera triju

njegovih sinova

NOVELE:

Zapisi iz podzemlja

- 1864

- "intimna filozofska ispovijed čovjeka iz podzemlja"

Krotka

- 1876

- objavljena unutar piščeva dnevnika

- "jedna od najpotresnijih novela očaja" u svjetskoj književnosti

ZIOČIN i KAZNA

Roman Zločin i kazna izgraden je na fabuli o ubojstvu. Od početka pratimo ubojicu i njegov zločin, ali isto tako i unutrašnju borbu lika. Glavni junak Rodion Romanovič Raskoljnikov počinio je zločin. Nije htio pokrasti lihvarku, već su njegovi motivi podređeni osnovnoj ideji o zatiranju zla. Ona je stvorenje koje živi na tuđoj nesreći, a okolnosti u kojima se je Raskoljnikov našao (siromaštvo, bijeda i uopće, ljudsko stradanje i poniženje u društvu u kojem je živio) navele su ga da je ubije sjekirom. Raskoljnikov smatra da je izuzetnim ličnostima uvijek kroz povijest bilo dopušteno da odstranjuju nametnike koji čine društvo nepravednim (uzima primjer Napoleona), a kako je sebe smatrao izuzetnim zaokuplja ga takva misao pa njegov zločin postaje zločin s predoumišljanjem tj. ideološki zločin uopće. I sam istražitelj je ovdje dobar poznavatelj ljudske duše, dovitljiv i lukav policajac koji tijekom romana sve više stišće obruč oko Raskoljnikova. Kroz monolog izmedu ubojice i istražitelja pisac najbolje daje psihološki karakter lika koji si postavlja mnoga etička i moralna pitanja, preispituje sebe i otuđuje se od svijeta. Mnogo se likova pojavljuje u romanu, a uz Raskoljnikova i istražitelja možda je navažnija Sonja Marmeladova koja Raskoljnikova svojim kršćanskim odgojem i vjerom dovodi do prizbavanja zločina. Raskoljnikov se konačno predaje te odlazi u Sibir gdje u ljubavi prema Sonji i Evanđelju nalazi volju za život.

CITATI

RASKOLJNIKOVA SOBA - mrtvački sanduk

"To je zapravo bila krletka pet - šest koraka u dužinu. Sa svojim požutjelim, prašnjavim i odlijepljenim tapetama vrlo je bijedno izgledala i bila je tako niska da je u njoj svaki malo viši čovjek osjećao zebnju i sve mu se činilo da će glavom udariti u tavanicu. I namještaj je bio u skladu sa stanom: tri ne baš ispravne stare stolice, u uglu obojen sto, na kome se nalazilo nekoliko teka i knjiga; već samo po tome koliko je na njima bilo prašine, moglo se vidjeti da ih već odavno nije dotakla ničija ruka; i, najzad, glomazna sofa, nekad presvučena cicom, a sad sva u ritama koja se pružila gotovo duž čitavog zida i zauzimala polovinu širine cijele sobe.

To je bila Raskoljnikova postelja. Često je on na njoj spavao onako kako bi došao, ne svlačeći se, bez deke i pokrivajući se starim, iznošenim studentskim kaputom, sa jastukom pod glavom, pod koje je podmetao sve rublje što je imao - i prljavo i čisto - da bi mu uzglavlje bilo više. Ispred sofe je stajao mali stol."

PEJZAŽ

Nad gradom je ležala gusta, mliječna magla. Svidirgajlov pođe po klizavoj i prljavoj kaldrmi u pravcu Male Neve. Pred njim su iskrsavali preko noći nabujala voda Male Neve, petrovsko ostrvo, mokre staze, mokra trava, mokro drveće i žbunje, i najzad onaj žbun..." Na ulici je bila strašna vrućina, a pored toga sparina, gužva, na sve strane vapno, skele, prašina i onaj osobiti ljetni zadah, tako poznat svakom žitelju Peterburga koji nije u stanju da iznajmi ljetnikovac..."

LIKOVI

RODION RASKOLJMKOV

Na nježnim crtama mladićevog lica na trenutak se pojavi osjećanje najdubljeg gađenja. Uzgred rečeno, on je bio upadljivo lijep, vrlo lijepih zagasitih očiju, smeđ, povisok, tankovijast i stasit.....

On je bio tako bijedno odjeven da bi se neko drugi, čak i naviknut na tako nešto, stidio da u takvim traljama danju izađe na ulicu."

PORFIRIJE PETROVIČ

"Porfirije Petrovič je bio raskomoćen, u domaćem ogrtaču, u veoma čistom rublju i izgaženim papučama. To je bio čovjek od nekih trideset i pet godina, omalen, pun i čak s trbuščićem, izbrijan, bez brkova i bez zalizaka, kratko ošišane kose na velikoj okrugloj glavi, nekako neobično ispupčeno zaobljenoj na potiljku.

Njegovo bucmasto, okruglo lice malo prćasta nosa bilo je boležljive, tamno žute boje, ali prilično živahno i čak podsmješljivo. Ono bi izgledalo čak i dobrodušno da mu nije smetao izraz očiju nekako vodnjikavog sjaja i gotovo prekrivenih bijelim trepavicama, koje su stalno treptale kao da nekome podmiguju. Pogled tih očiju nekako je čudno odudarao od čitave njegove pojave, koja je u sebi imala čak nešto žensko, i davao joj je mnogo ozbiljniji izgled nego što bi čovjek na prvi put mnogo od nje očekivati."

SONJA

"Čudno je djelovao taj njen iznenadni dolazak u ovu sobu, usred sirotinje, rita, smrti i očaja. I ona je bila u krpetinama; odjeća joj je bila bezvrijedna, ali je bila ukrašena na ulični način, sve po ukusu i pravilima koja su bila uobičajena u tom naročitom svijetu, s upadljivim i sramnim isticanjem cilja. Sonja zastade u hodniku, kod samog sobnog praga, ali ga ne prekorači; gledala je kao izgubljena i, izgleda, ništa nije shvatila; zaboravila je na svoju, iz četvrte ruke kupljenu, ali ovdje nedoličnu svilenu haljinu u boji sa dugačkim i smiješnim skutom; zaboravila je na svoju ogromnu krinolinu što je sva vrata zakrčila; i na svijetle cipele, i suncobran, nepotreban noću, ali koji je ponijela; i na smiješan okrugli slamni šeširić sa sjajnim perom boje plamena. Ispod tog nestašno nakrivljenog šeširića virilo je mršavo, blijedo i uplašeno lice, otvorenih usta i od užasa ukočenih očiju. Sonja je bila omanjeg rasta, mršava, ali prilično lijepa osamnaestogodišnja plavuša, sa prekrasnim plavim očima."

DIMITRIJE PROKOFJIČ - RAZUMIHIN

"To je bio neobično veseo, društven i do u potpunosti dobar momak. Zapravo, pod tom prostotom krili su se dubina i dostojanstvo. Njegovi najbliži drugovi shvatili su to, i svi su ga voljeli. Bio je prilično bistar, iako ponekad zaista priprost. Bio je izrazite vanjštine - visok, mršav, uvijek slabo obrijan i crnokos. Ponekad je pravio izgrede i važio je za veoma snažnog čovjeka. Jedne noći je u društvu jednim udarcem oborio kao gora visokog redara. Mogao je da pije bez kraja i konca, a mogao je da i uopće ne pije; ponekad je pravio nedozvoljene ispade, ali je mogao da ih uopće i ne napravi. On je bio još i po tome zanimljiv što njega nikad i nikakvi neuspjesi nisu zbunjivali i što ga, kako je izgledalo, nikakve teške okolnosti nisu mogle dovesti do očaja. Mogao je na krovu stanovati, mogao je trpjeti paklenu glad i neobičnu studen. Bio je neobično siromašan i potpuno sam, sam se izdržavao zarađujući novac raznim poslovima. On je znao bezbroj izgovora odakle je mogao da izvuče neku korist, ali razumije se, samo zaradom. Jednu čitavu zimu uopće nije ložio u sobi i tvrdio je daje tako čak prijatnije, jer se u hladnoj sobi bolje spava. I on je sada bio primoran da napusti univerzitet, ali samo na kratko vrijeme, i svim silama je nastojao da popravi svoje prilike kako bi mogao nastaviti studije."

AVDOTJA ROMANOVNA- Dunja

"Avdotja Romanovna je bila izvanredno lijepa - visoka, neobično stasita, jaka i samouvjerena - što se izražavalo u svakom njenom pokretu, ali to nimalo nije uticalo na gipkost i gracioznost njenih pokreta. U licu je bila slična bratu, ali ona se mogla nazvati čak ljepoticom. Kosu je imala svijetlo - smeđu, nešto svjetliju nego u brata; oči gotovo crne, sjajne, gorde i u isto vrijeme ponekad na trenutak neobično dobre. Bila je blijeda, ali to nije neko boležljivo bljedilo, njeno je lice odisalo svježinom i zdravljem. Usta je imala nešto mala, a donja usna, svježa i rumena, sasvim malo isturena naprijed, isto tako kao i brada - jedina nepravilnost na tom prekrasnom licu, ali ona mu je pridavala neku naročitu karakterističnost, pored ostalog, i izgled gordosti. Izraz njenog lica uvijek je bio više ozbiljan i zamišljen nego veseo; ali zato, kako je samo tom licu pristajao osmijeh, kako joj je pristajao smjeh, veseo, mladalački i od sveg srca!"

PULHERIJA ALEKSANDROVNA

"Mada je Pulherija Aleksandrovna imala već četrdeset i tri godine, njeno lice je još uvijek zadržalo ostatke predašnje ljepote, a uz to je izgledala daleko mlađe nego što jeste, što gotovo uvijek biva kod žena koje do starosti sačuvaju jasnost duha, svježinu utisaka, pošten i čist žar srca. Uzgred ćemo reći: očuvanje svega toga predstavlja jedino sredstvo da se ljepota čak ni u starosti ne izgubi. Kosa joj je već počela da sijedi i opada, već odavno su se pojavile sitne bore oko očiju, obrazi upali i uvenuli od briga i tuge, pa ipak njeno lice je bilo prekrasno. To je bila kopija Dunječkinog lica, samo dvadeset godina kasnije i bez onog izraza donje usne, koja kod nje nije bila isturena naprijed. Pulherija Aleksandrovna je bila osjećajna ali ne prekomjerno, bila je snebivljiva i popustljiva, ali samo do izvjesne granice: u mnogo čemu je mogla popustiti, na mnogo što je mogla pristati, čak i na ono što je proturječilo njenom uvjerenju, ali kod nje je uvijek postojala odredena crta poštenja, pravila i krajnjih uvjerenja preko koje je nikakve okolnosti nisu mogle primorati da prekorači."

PETAR PETROVIČ LUŽIN

"To je bio neki postariji gospodin, ukrućen, stasit, s izrazom opreznosti i mrzovolje na licu; on poče time što zastade na vratima gledajući oko sebe uvredljivo - ne skrivenim čudenjem i kao da je očima pitao: "Kuda sam ja to zabasao?" Nepovjerljivo i čak s afektacijom izvjesne uplašenosti, gotovo neke uvrijeđenosti, razgledao je tijesnu i nisku Raskoljnikovljevu brodsku kabinu."

ARKADIJE IVANOVIČ SVIDRIGAJLOV

"Čitav minut je promatrao njegovo lice koje ga je i prije uvijek zaprepašćivalo. To je bilo nekakvo čudnovato lice, nalik na masku: bijelo, rumeno, grimiznih usana, svijetlo plave brade i još prilično guste plave kose. Oči je imao nekako previše plave, a pogled nekako i suviše težak i ukočen. Bilo je nešto strašno neprijatno u tom lijepom i prema godinama neobično mladolikom licu. Svidrigajlovljevo odijelo je bilo kicoško, ljetno, lako, a osobito je mnogo polagao na košulje. Na prstu je nosio ogroman prsten sa skupocjenim kamenom."

MARMELADOV

"To je bio čovjek od preko pedeset godina, srednjeg rasta i snažne građe, s prosijedom kosom i velikom ćelom, sa podbuhlim, žutim i čak zalenkastim licem od stalnog pijančenja i s otečenim kapcima, iz kojih su, kao kroz uzane pukotine, sijale živahne crvenkaste očice. Ali u njemu je bilo nešto vrlo čudnovato; u njegovom pogledu kao da je blistalo čak neko ushićenje - ako hoćete, osjećao se i smisao i razum - a1i u isto vrijeme i kao da je svjetlucalo neko bezumlje. Imao je na sebi star, potpuno pohaban crni frak, s otpalim dugmadima. Samo se još jedno nekako držalo, i njime se on i zakopčavao, očevidno ne želeći da se udaljaava od uljudnosti. Ispod prsluka od nankina virio je plastron, sav zgužvan, uprljan i ispolivan. Bio je obrijan na činovnički način, ali već poodavno, pa mu je gusto izrastala siva čekinja. Pa i u njegovim manirima se stvarno naziralo nešto činovnički dostojanstveno. Ali on je bio uznemiren, mrsio je kosu i ponekad bi, u nekoj tuzi, objema rukama podupro glavu stavljajući poderane laktove na mokar i ljepljiv sto."

KATARINA IVANOVNA

"To je bila strašno mršava žena, slabašna, dosta visoka i stasita, još divne zagasitoplave kose, a na njenom licu stvarno su se vidjele crvene pjege. Stisnuvši ruke na grudima, zapečenih usana, ona je hodala po svojoj maloj sobi i disala neujednačeno i isprekidano. Oči su joj blještale kao u groznica, ali njen pogled je bio oštar i ukočen. To sušičavo i uzbudeno lice pri posljednjem svjetlu dotrajale svijeće koje je treperilo na njenom licu stvaralo je bolan utisak.

Raskoljnikov je imao utisak da joj nema više od trideset godina i da ona stvarno nije bila za Marmeladova..."

ALJONA IVANOVNA

"To je bila sićišna, suhonjava stara baba od šezdesetak godina, užagrenih i zlobnih očica, malog šiljatog nosa i gologlava. Njena blijedoplava i prosijeda kosa bila je izdašno namazana zejtinom. Njen dugački i tanki vrat, koji je ličio na kokošju nogu, bio je omotan nekom flanelskom krpom, a o ramenima, iako je bila vrućina, visio joj je pohaban i požutio krznom obrubljen haljetak. Baba je svaki čas kašljala i stenjala. Mora da ju je mladić omjerio nekim čudnim pogledom, jer i u njenim očima opet bljesnu on predašnja nepovjerljivost."

LIZAVETA IVANOVNA

"To je bila visoka, nezgrapna, stidljiva i tiha djevojka, skoro idiotkinja, koja je imala oko trideset i pet godina i bila prava robinja svoje sestre, dan i noć je radila, drhtala pred njom i čak batine od nje dobivala. Sa nekim zavežljajem u rukama, ona je zamišljeno stajala pred tim trgovćićem i njegovom ženom i pažljivo ih slušala..."

IZ ČLANKA - KAKO RASKOLJNIKOV DIJELI LJUDE

"Ja vjerujem samo u svoju glavnu misao. A to je upravo misao da se ljudi, po prirodidnom zakonu, općenito dijele na dvije vrste: na nižu (obične), to jest, da tako kažem na materijal koji služi jedino razmnožavanju sebi sličnih, i na one prave ljude, tj na one koji imaju dar ili sposobnost da u svojoj sredini izreknu novu riječ.

Dakako da ima bezbroj podvrsta, ali se te dvije osnovne vrste prilično razlikuju. prvu vrstu tj. materijal, čine, općenito govoreći, ljudi koji su po svojoj naravi konzervativni, pristojni, žive u pokornosti i rado se pokoravaju. Oni, po mom mišljenju, i moraju biti pokorni zato što su za to i predodređeni, i to njih nimalo ne ponizuje. Oni pak iz druge vrste svi krše zakon, to su rušioci ili su bar skloni rušenju, svaki prema svojim sposobnostima. Zločini su tih ljudi, dakako relativni i različiti; ponajčešće zahtjevaju u vrlo raznolikim iskazima da se sruši ovo današnje u ime nečega boljeg. Ali, ako takav čovjek treba, radi svoje ideje, da preskoči i preko leša, da zagazi u krv, on može sam sebi u svojoj duši, po mom mišljenju, odobriti takav korak, ovisno doduše o ideji i njenim razmjerima, to valja dobro upamtiti."

Izdanje: Školska knjiga Zabreb,1994

Ispovijed Marmeladova: 33, 37, 44, 47 str.

Opis lihvarkine sobe: 28,104 str.

Raskoljnikova sobica: 50 str.

Pejzaž: 205, 572 str.

Sonjina soba: 362 str.

Porfirijev kabinet: 3 81 str.

Svidrigajlova soba: 568, 569 str

Odnos Raskoljnikova prema Sonji: 371, 372, 378, 461, 464, 479 str.

Dunji. 71, 271, 482, 483, 585 str.

Porfiriju: 296, 297, 396, 397, 400 str.

Članak: 301 - 309 str.

Raskoljnikov - Napoleon: 317, 320, 471, 475 str.

Unutrašnji monolozi Raskoljnikov: 24, 67, 69, 85, 86, 97, 98, 117, 131, 139, 188, 192, 193, 268, 359, 360, 471, 476, 484, 496, 555, 585, 587, 601, 609, 610 str.

Učenički rad