Za obilježavanje razdoblja složenih političkih, društvenih i
kulturnih procesa od tridesetih do pedesetih i šezdesetih godina 19. stoljeća,
kod nas se najčešće koriste dva naziva, ilirizam ili hrvatski narodni i
književni preporod. Prema onome što je real
Hrvatska je na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće teritorijalno,
administrativno i politički rascjepkana. Uža Hrvatska svedena je na područje
Zagreba i njegove okolice. U vrijeme Josipa II. stanje u Hrvatskoj postaje
izuzetno teško jer je vlast nad svim dijelovima Habsburške Monarhije
centralizirana u Beču, a vlastodršci su počeli u upravu uvoditi njemački jezik.
Nakon što Ljudevit Gaj započinje s izdavanjem nacionalnih novina 1935. godine,
počinju se osnivati ilirske čitaonice u svim značajnijim mjestima, kao žarišta
kulturnog, prosvjetnog i političkog djelovanja u hrvatskom narodnom duhu. Hrvatsko je kazalište u 19. stoljeću moralo započeti svoj život
iz temelja. Nakon pada Dubrovačke Republike nestaje i hrvatsko kazalište, a
smanjuje se i literarna aktivnost u Dalmatinskim krajevima. Središte kulturnih
događanja postaju gradovi na sjevernom hrvatskom području1. Predstave na
hrvatskom jeziku povremeno izvode i njemački glumci, koji su naučili poneki
igrokaz, isključivo iz ekonomskih razloga. Hrvatske kazališne izvedbe na štokavštini javljaju se dolaskom
novosadskog Letećeg diletantskog pozorišta, koje pod nazivom Domorodno teatralno
društvo ostaje u Zagrebu od 1840. do 1841. godine. To je društvo 10. lipnja
1840. godine izvelo Kukuljevićevu "junačku igru" Juran i Sofija ili Turci kod
Siska2,
čime je u javnom kazalištu prikazan prvi dramski tekst novije hrvatske dramske
književnosti. Na javnoj su pozornici nastupili članovi profesionalne glumačke
družine, čime je hrvatsko kazalište počelo poprimati oblik ustanove. Najvatreniji pobornik stalnog hrvatskoga glumišta bio je
Dimitrije Demeter, koji je već i prije dolaska novosadskih glumaca razmišljao o
djelovanju i organizaciji kazališta u nas. Za razliku od ostalih iliraca,
Demeter nije pozornicu doživio kao tribinu za afirmaciju pokreta. Kada su ilirci
prestali koristiti kazalište u promidžbene svrhe, Demeter se i dalje borio za
njegovu punu afirmaciju. Ilirska drama je u vrlo kratkom razdoblju dala radove iz svih
vrsta dramskog stvaralašta. Nikola Batušić je u svom djelu Hrvatska drama 19.
stoljeća ističe temeljne dramske vrste i njihove predstavnike3, od kojih su
ovdje izdvojeni: Komedija: Povijesna tragedija Komedija je do hrvatskih dramatičara stigla iz Beča, a u Beč je
došla iz Italije. Posebno stilsko obilježje ove vrste je jezik puka sa svim
svojim šarolikim govorom. U Beču ovakav teatar dobija epitet pučki jer se
potvrđuje tipološkim značajkama dramskih osoba i jezičnom ukorijenjenošću u
sredinu iz koje potječe. Komedija Varmeđojska (Varmeđinska) reštauracija ili Kvas bez
kruha ili Tko će biti veliki sudac Antuna Nemčića, nastala je u vremenu potpune
prevlasti nacionalno-ilirske intonacije, koja je inzistirala na kanonima
klasicističke dramaturgije. Ova prva hrvatska štokavska komedija nastala je kao
slika tužnih hrvatskih prilika na zalazu ilirizma. Nemčić je uspio oslikati naš
javni život, te prikazuje težnju pojedinaca da pomoću politike dođu do
materijalnih dobara. Kod hrvatskih pisaca tragedija u gotovo svakom oblikovanju teme
osjeća se utjecaj Schillera. Njegovo inzistiranje o slobodnoj misli i njezina
pobjeda nad sudbinskom zadanošću idealno je odgovaralo političko-ideologijskoj
tendenciji preporodnoga doba. Povijesna tragedija se nametnula novijem hrvatskom
glumištu s jasnom političkom opredijeljenošću
Uz prvu Kukuljevićevu dramu Juraj i Sofija ili Turci pod
Siskom, uvijek vezujemo i rođenje hrvatskog kazališta novijeg doba. U ovom se
djelu javila štokavština kao novi scenski govor hrvatskoga glumišta na sjeveru
zemlje, što znači prekid s kajkavskim scenskim kontinuitetom, ali i postavljanje
novih zadataka pred književnike, glumce, redatelje, ali i publiku. Od Augusta Šenoe do Moderne Teuta se smatrala jednim od
značajnijih dramsko-književnih dostignuća. Ta, scenski vrlo zahtjevna drama na
prvom predstavljanju nije imala uspjeha, a ni kasnije izmjene i dopune nisu je
mogle vratiti u scenski život. Pišući Teutu Demeter se okreće hrvatskoj dramskoj
baštini. On se nastavlja na staru dubrovačku dramu u kontekstu ilirizma, čime
želi potvrditi kontinuitet između starije i novije hrvatske drame. Stoga je
Demetrovo djelo nemoguće sagledati bez uvida u ideje preporodnoga pokreta.
Demeter nije zanemario narodnu tendenciju, jer prikazujući borbu starih Ilira s
Rimljanima, on dočarava novu borbu Hrvata za opstanak i time daje spasonosnu
poruku svojim suvremenicima. Demetrovo predočavanje nesloge i tuđinskog
podjarmljivanja kao uzroka poraza namjerno je povezano sa slobodom i pitanjem o
smislu života bez slobode. Ilirski pokret je bio utemeljen na političkoj zbilji i
kulturnoj klimi vremena, međusobno povezan književno-scenskim pretpostavkama i
potkrijepljen širokom rasprostranjenošću ilirske misli. Dramska književnost
ilirskog pokreta nastala je u uskoj vezi s konstituiranjem kazališta, čime je
osigurala temelje za daljnji razvitak ove književne vrste kroz čitavo iduće
razdoblje. Barbara Riman IV5, 1998./99. 3 Prema: Batušić, N.: HRVATSKA DRAMA 19. STOLJEĆA.
Logos, Split, 1986., str.
7.
-Antun Nemčić: Kvas bez kruha
-Ivan Kukuljević: Juran i Sofija ili
Turci kod Siska
-Dimitrije Demeter: Teuta