HAMLETOVA ŽIVOTNA DILEMA

˝ Biti ili ne biti- to je pitanje.

Je l` dičnije za ljudski um sve praćke

I strjelice silovite sudbine

Podnositi il zgrabit oružje,

Oduprijet se i moru jada kraj

Učinit? Umrijet- usnut, ništa više!

I usnuvši dokončat srca bol

I prirodnih još tisuć` potresa.

Što baština su tijelu- to je kraj,

Da živo ga poželiš! Umrijeti

- I usnut- usnut- pa i snivat možda!

Da- to je smetnja sva. Jer snovi, što

U smrtnom tome snu nas mogu snaći

Zemaljske ako muke stresemo,

Da- to je što nam ruku ustavlja

I to je razlog što je nevolja

Dugovječna.Jer tko bi inače

Podnosit htio svijeta bičeve

I poruge i silu tlačitelja

I rug i podsmijeh ljudi oholih

I bol što kini ljubav prezrenu

I tromost pravde, naprasitost vlasti

I krivdu što je tiha zasluga

Od nevrijednika trpi- kada može

I samim šilom račun svoj da smiri?

I tko bi tovar nosio u znoju

I stenjao pod teretom života

Kad ne bi volju mutio nam strah

Od nečeg poslije smrti, neka zemlja

Neotkrivena, kojoj ni jedan

Sa granica se putnik ne vraća,

Te volimo podnosit sva ta zla

No pobjeći u nepoznata.Tako

Razmišljanje nas čini kukavcima,

Te srčanosti boja prirodna

Izblijedi sva od pustog mozganja,

A važne i goleme zamisli

Iz tijeka svoga zato izlaze

I gube ime djela.˝

William Shakespeare(˝ Hamlet˝)

U Hamletovoj dilemi ˝Biti ili ne biti...˝ spoznaje se dvoumljenje između života i smrti. Obije odluke su mu jednako mrske- ako se odluči za život, morati će ili i dalje patiti u svojoj mučnoj pasivnosti, ili se početi boriti. Ako pak odluči umrijeti, mogao bi naći mir, ali ne zasigurno jer ne zna što ga nakon smrti čeka ( ...neka zemlja neotkrivena, kojoj ni jedan sa granica se putnik ne vraća,...). Okrivljuje sebe za kukavičluk, jer samim razmišljanjem o smrti gubi odvažnost ( ˝ Tako razmišljanje nas čini kukavcima, te srčanosti boja prirodna izblijedi sva od pustog mozganja, a važne i goleme zamisli iz tijeka svoga zato izlaze i gube ime djela.˝), koja prepušta mjesto strahu- upravo onom strahu zbog kojeg je napokon i odlučio nastaviti život. Međutim, Hamlet ne bira ni patnju ni borbu kao soluciju, već oboje. On će, dakle, nastaviti i dalje mučiti sam sebe, bjesomučno otkrivajući svoje i tuđe mane i gajeći najdublji prezir prema sebi i drugima, ali se i boriti da ispuni obećanje koje ga obvezuje i na taj način pokušati ostvariti duhovni mir.Naravno, da bi osveta, toliko važna njegovom ocu da mu nije dala ni počivati u miru donijela žuđeni spokoj Hamletu, on mora biti siguran da je njegov stric zaista kriv, što otvara novi problem, manji od prethodnog, ali ipak značajan- kakvom prijevarom navesti bratoubojicu da pogriješi u svojoj savršenoj glumi i otkrije strašnu istinu. Rješenje se krilo upravo u glumi- Hamlet iskorištava dolazak glumaca namjernika, čestih gostiju srednjovjekovnih dvorova, u palaču; sugerira im da izvedu komad nazvan ˝Mišolovka˝ napisan upravo da bi kod kralja izazvao bilo kakvu reakciju koja bi potvrdila njegovu krivnju,i strpljivo čeka. Reakcija nije izostala- uznemiren sadržajem, kralj prekida predstavu i povlači se gonjen osjećajem grižnje savjesti u svoje odaje dokazujući tako istinitost Hamletovih slutnji i optužbi duha svoga brata. Kako bi se spasio osvete, kralj šalje Hamleta u Englesku, no on se igrom slučaja vraća i u dvoboju s Leartom biva smrtno ranjen, no zadnjim snagama uspijeva izvršiti svoju osvetu i ubija kralja. Izvršivši dano obećanje, Hamlet nije postigao duhovni mir, ali se dokazao kao principijelna osoba vjerna svojim moralnim principima do samoga kraja i zbog toga je ličnost vrijedna iskrenog divljenja.

Daliborka Dušanić i Martina Magaš, IV4.