SADRŽAJ

Roman započinje dolaskom mladića Etienna Lantiera u rudarsko naselje Voreux. Teško dobiva posao u rudniku jer vlada kriza, tvomice se zatvaraju i nitko ne prima nove radnike. Etienne se pridružuje grupi rudara u kojoj rade članovi obitelji Maheu. Iako su svi sposobni za rad njihov život je ispunjen krajnjom bijedom, a glad je svakim danom sve prisutnija u njihovom domu. Obitelj ima sedmoro djece. Svi zajedno žive u skučenom, jadnom stanu poput životinja. U njihovoj bijedi umire svaki smisao za stid i suzdržanost - oni jedu, spavaju, kupaju i ljube se jedni pred drugima, posve prirodno, jer drugačije ne mogu.

U rudniku se Etienne upoznaje s ocem obitelji i sa Catherine. Ona se u početku snalazi bolje od Etienna no kasnije se i on priviknuo na novi i teški način života. Potajno je gledao Catherinu koju je, više na silu nego svojom voljom, za djevojku uzeo Chaval.

Od tada je medu Chavalom Ettienom tinjala pritajena mržnja. U obitelji Maheu bijeda je bivala sve veća, a pratile su je i nedaće koje idu s njom u korak - bolest, nasilje, djeca su se skitala i bježala od kuće. Uz to, u rudniku se dogodila nesreća - odron je usmrtio neke rudare, a stradao je i Jeanlin Maheu - odron mu je neizlječivo ozlijedio obje noge. Nakon što se Zacharie oženio, Etienne dolazi živjeti kod obitelji Maheu, a u bliskom kontaktu s Catherine njegove emocije prema njoj rastu. Chaval je zlostavlja i muči, a ona to prima s pokornom ravnodušnošću. Uskoro ona napušta porodicu i odlazi živjeti sa Chavalom, zbog njegove ljubomore na Etienna i zbog batina kojima joj stalno prijeti.

U romanu pratimo i jedan drugi svijet, svijet bogatih ljudi koji lagodno žive, punog želuca i njegovanog tijeka i duha. Tako Zola prikazuje obitelj Hennebeau i Gregorie koje je vijest o iznenadnom štrajku zatekla pri zajedničkom obilatom ručku.

Silna bijeda pokrenula je ljude na štrajk, u kojem neki vide samo način da se poslodavce prisili da povećaju nadnice, dok drugi, puni zanosa, u njemu gledaju nagovještaj novog vremena. Njima pripada i Etienne koji se uskoro ističe svojim gorljivim govorima. Masa puna gorčine, slijepa od gladi i mržnje uništava postrojenje, a poslije dolazi i do zvjerskog ubojstva lihvara Maigrata i napada na bogate porodice. Štrajk traje uistinu dugo i svi su već na kraju snaga - ljudi su razdražljivi, sukobi plamte, jedni druge nazivaju kukavicama, a sve ih muči ista briga - glad. zbog velikih nereda vojska dolazi čuvati rudnik, a vlasnici prijete dovođenjem radnika iz drugih rudnika. Izbija krvavi sukob, vojska puca u štrajkaše, a poslije goni i želi zatvoriti vođe štrajka.
Nakon dugih muka štrajk završava bez uspjeha. Radnici se vraćaju na posao prisiljeni bijedom i glađu. Catherine i Etienne rade zajedno, a u blizini je uvijek Chaval. Zajedno ih zatiče velika nesreća koja razara nekoliko okana rudnika. Stradavaju mnogi radnici, a gnupa od dvadesetak njih ostaje zarobljena pod zemljnom. Tu su Etienne i Catherina, ali i Chaval. Bore se za život: nadolazi voda, nema zraka, okružuje ih tama, a svjetiljke se polako troše. Chaval nudi Catherini kruha - ako se preda i napusti Etienna. Ona se predaje gonjena životinjskim instinktom za preživljavanje. Chaval želi naplatiti potrošeni kruh te grubo napastuje iscrpljenu Catherin. Etienne više ne može izdržati mučenje i nepravdu i ubija Chavala. Predstoji lagano umiranje, pomoć ne dolazi, a životi zarobljenih rudara se polako gase. U zadnjem trenutku života Catherine priznaje Etiennu svoju ljubav. On je još dugo drži u narućju iako zna da je mrtva. Zatim i sam gubi svjest.

Spasioci ih ipak pronalaze. Nakon šest tjedana provedenih u bolnici, Etienne se polako vraća u život te ispunjen razočarenjem odlazi iz rudnika. No, roman ipak završava optimistički: Etienne odlazi koračajući zemljom koja se budi i osjeća ogromnu snagu u njoj - snagu rudara koji žive i bore se u njenoj crnoj utrobi.

CITATI - naturalizam

"Na goloj ravnici, u noći bez zvijezda, koja je bila tako tamna i tako gusta kao crnilo, jedan čovjek išao je sam glavnom cestom iz Marchiennesa u Montsou, udarajući deset kilometara sasvim ravno, preko polja šećeme repe. Pred sobom nije vidio crno tle te je osjećao beskrajni ravni obzor samo po puhanju ožujskog vjetra, po širokim otpuhajima, kao da su na nekom moru, koji su se smrznuli uslijed toga što su prohujali nad miljama i miljama močvara i golih zemalja. Nikakva sjena kakvog stabala nije se opažala na nebu, pločnik se odmatao sasvim pravilno kao neki lukobran usred zaslijepnoga zamračenja tame"

"Taj mu je rudnik, smješten na dnu ove rupe, sa svojim zdepastim građevinama, dižući dimnjak kao preteći rog, izgledao kao neka opaka nezasitna zvijer, koja je legla tu da bi proždrla svijet."

"Sigurno je smatrao sebe hrabrim, pa ipak neprijatno osjećanje steže mu grlo u toj neprijatnoj grmljavini vagoneta, medu potmulim udarcima signala, u prigušenom mukanju glasnogovornika, pred neprekidnim letom tih konopaca, odvijenih i zavinutih svom snagom motovila mašine. Dizalice su se penjale, spuštale s prikradanjem noćne zvijeri, gutale ljude, koje kao daje pila čeljust jame."

SMRT MAIGRATA

"Već ga je Mouquette raskopčavala, skidala mu hlače, dok mu je Levaqueova žena podizala noge. A Brule, sa svojim suhim staračkim rukama, raskreči gola stegna, ščepa tu mrtvu muškost. Ona je držala sve, čupajući, u naprezanju koje je napinjalo njena mršava leđa i činilo da pucaju njene velike ruke. Mekane kožice su odoljevale, ona se opet morala latiti posla, konačno otrgne komad, svežanj dlakavoga krvavog mesa, kojim počne tresti sa slavodobitnim smijehom:

- Evo ga! Evo ga!

Više oštrih glasova pozdravi s kletvama odvratni plijen. - Ah! Nakazo, ti nećeš više puniti naše kćeri!

Užasna veselost spopadne ih od te šale. One su sebi pokazivale krvavi komad, kao neku poganu živinu, od koje je svaka morala patiti, a koju su one konačno smrskale i vide je tu, bez života, u svojoj vlasti. One su pljuvale na to, one su izbočivale vilice, ponavljajući u bjesomučnom nastupu prezira:

- On ne može više!... On ne može više!... To više nije čovjek kojega će pokopati u zemlju... Idi dakle i istruni, nevaljalčino!

Brule, nato nataknu čitav svežanj na kraj svojega štapa; te podignuvši ga, noseći ga kao nekakvu zastavu, ona pohita na put, a za njom krenu hrpa žena urličući. Kapljice krvi su tekle, to jadno meso visilo kao otpadak životinjskog mesa na stolu nekoga mesara. Gore za prozorom, gospoda Maigrat još uvijek se nije micala: ali na posljednjoj svjetlosti zalaza sunca, zamučene mrlje stakala izobličavale su njeno bijelo lice, koje se činilo da se smije. Tučena, izdavana svakog sata, s ramenima savijenim od jutra do mraka nad trgovačkom knjigom, možda se ona smijala kada je gomila žena otrčala s poganom živinom, smrskanom živinom na vrhu štapa..."

Učenički rad