Tog jutra majka je krenula probuditi svog sina Nikšu. Prvo je pokušala pjevajući hrvatske pjesme budnice. No, Nikša se nije budio. Majka ostade u čudu, ali ubrzo se sjetila da bi efekt možda bio bolji ako bi ih pjevala naglas, a ne u sebi. Nikša ju, normalno, nije čuo, ali se pravio da je. Poljubio je majku u lijevi bubreg, pa se zatim, okrenuvši se za 360' uputio u posve drugom smjeru. Taj drugi smjer je bio u smjeru kazaljke na satu. Nakon nekoliko sati pokušavanja došao je do zaključka da je nemoguće nastaviti dalje zbog prisustva pregradnog zida. Sjetio se da bi to možda moglo biti zato što nije ispraznio noćnu posudu. Vratio se, učinio to i zida je naravno nestalo. Na njegovom mjestu se sada nalazio samo jedan zidar, koji je Nikši počeo pričati o tome kako je ubio ženu, pa je išao u zatvor i kada je izašao iz zatvora postao je slobodni zidar. Nakon toga upitao je Nikšu bi li volio da mu pokaže sliku svoje obitelji, no ispostavilo se da Nikša ima već dvadesetak takvih. Nikši je već dosadilo prisustvo tog čovjeka, pa je izašao van. No, čim se našao na ulici zahvatila ga je gomila bijesnih Eskima koji su protestirali protiv uporabe cinka u industriji otvarača za konzerve. Jedan ulični prodavač novina ga odjednom ljubazno pozdravi na hebrejskom i kad je vidio da se Nikša ne osvrće, silovito ga ugrize za nogu. Na to Nikša lukavo odgovori da čak kad bi on i bio Finac, nikada ne bi tepao svom tosteru. Na to prodavač novina pocrveni i otrča u obližnju crkvu da se oženi za brata svoje sestre. Izišavši iz bujice ljudi, Nikša se našao u nedoumici. No, pošto je on honorarno radio kao 40%-tni invalid, odmah je znao gdje da se uputi. Ali ozbiljnu prepreku na putu mu je predstavljao jedan kompleks luksuznih zgrada koji se nalazio ravno ispred njega. Ušao je u jednu od njih i zatražio da razgovara s vlasnikom. Kada je vlasnik dosao Nikša ga je upitao da li bi mijenjao svoj komleks luksuznih zgrada za njegov komleks manje vrijednosti (koji ima zato što su mu se druga djeca uvijek rugala kad je bio mali). Vlasnik je prihvatio, jer iako je Nikšin kompleks bio manje vrijednosti, bio je mlađi od njegovog. Sada se Nikša uputio dalje veselo šepajući, dok se silom prilika (od 200 Newtona) nije našao u jednom baru. No unutra je naišao na ozbiljnu situaciju. Trojica terorista su vršili teroristički prepad - sakrili bi se ispod šanka, pa bi zatim brzo ugasili svjetlo, skakali okolo prerušeni u duhove i ispuštali jezovite zvukove. Tako isprepadanim ljudima, Nikša je došao kao senf na kurje oko. Nikša je sjeo za šank i počeo pričati lokalnim pijancima o nuklearnoj fizici, dok su se oni lupali bocom po glavi da stvore pravu radnu atmosferu. Kada su svi bili na vrhuncu rapoloženja, baš kao što su i očekivali, ušla su dva umno poremećena zemljoradnika prerušena u dvojicu mentalno retardiranih poljoprivrednika i uhapsili Nikšu. Njih trojica su zatim sjeli na ljuljačku i ugodno raspravljali o smislu života. Jedan od umno poremećenih zemljoradnika otkrio je čak Nikši svoj pravi identitet. Taj izraz iskrenosti ih je toliko zbližio, da su odlučili postati sijamski blizanci. No, to je ujedno bila i fatalna greška, jer je baš u tom trenutku naišla čileanska policija koja ih je svu trojicu uhapsila. Čileanska policija ih je prvo nemilosrdno i okrutno počastila kobasicama (bez senfa, jer su sav potrošili na kurje oči). Do krajnje bliskosti je došlo tek kada su otkrili (Nikša, umno poremećeni zemljoradnici i čileanska policija) da svi potiču iz istog sela kraj Imotskog. Ali, odjednom, pojavili su se pripadnici londonskog Lovačkog društva Delnice iz Rima i munjevitom akcijom ih sve uhapsili. Nakon toga svi su bili streljani, osim Nikše za kojeg se uspostavilo da ga ne mogu streljati jer je cijelo vrijeme držao prekrižene prste iza leđa. Konačno slobodan, ponovo je ušao u bar, ali sada na stražnja vrata, jer su prednja bila otključana. Ušao je, kihnuo i naravno, osvojio prvo mjesto. Tada je u bar upala skupina berača čaja koji počeše moliti Nikšu da im ode pokazati u obližnju nuklearnu elektranu kako se pravi domaći ajvar. On je bio toliko uvrijeđen tom molbom, da mu ponos više nije dozvoljavao da se vozi tramvajem. Nakon toga prepustio se jednom policajcu koji ga je na leđima odnio do "Kluba obožavatelja kreme za cipele". Tu je Nikša sišao, ljubazno potapšao policajca po unutrašnjoj strani nosa i sjeo na umirućeg pingvina. Tamo su ga obavijestili da je osvojio prvu nagradu u "Natjecaju za koncentracioni logor godine" u klasi domaćica preko 85kg. Nagrada je bila puno vrijednija od 17 primjeraka knjige "13963 stvari koje bi vodoinstalater trebao znati o jetri polarnog medvjeda", pa mu zbog te činjenice vjera nije dozvoljavala da ju primi. Sjedio je tako i razmišljao, sve dok mu na pamet nije pao njegov pokojni djed. Djed mu je bio sumo-hrvač, pa je Nikša dobio ozbiljan potres mozga. Inače, njegov djed je bio svjetski rekorder u umiranju. Naime, on je uspio u svom životu umrijeti 1 put što ga stavlja na prvo mjesto u broju umiranja u zivotu. Doduše, on dijeli taj rekord s još kakvih par stotina milijardi ljudi, no to nije važna činjenica. Zanimljivo je da to ostaje u obitelji, jer se Nikša nalazi na 2. mjestu sa 0 smrtnih slučajeva, koje dijeli s oko 6 milijardi ljudi. I njegov otac je također bio slavna osoba. On se proslavio time što je već sa šesnaest godina bio stariji od jednog poljskog desetogodišnjaka.